Knešpolje, 4. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas vadimo tijela iz druge masovne grobnice. A po svemu sudeći bila je prva, jer je mjesto »idealnije za ubijanje«. Bilo kako bilo, ono što smo započeli napravit ćemo ozbiljno do kraja. A i vrijeme nam je danas naklonjeno. Sunčano je, okoliš se isparava od zadnjih kiša.
S nama je ponovno forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović. Dok je nije bilo, posao je vodio arheolog prof. mr. Tihomir Glavaš. Hvala Bogu da smo pogodili kako što bolje rasporediti posao.
Unatoč tome što smo dobro pokrili masovnu grobnicu, nešto vode je pronašlo put do nje. Međutim, nije puno. Moći će se raditi bez bilo kakvih poteškoća. Jedan dio osoblja ostaje ovdje, a drugi ide na treću masovnu grobnicu da bi je pripremio za vađenje posmrtnih ostataka. Zanimanje novinara je prilično splasnulo. Šalimo se da bi najbolje bilo pustiti vijest da su pobijeni djelo ustaša. Tada bi javna glasila nagrnula sa svih strana.
Unatoč nametnutoj šutnji Crkva se ne predaje. Nedavno su na zasjedanju u Mostaru obje hrvatske biskupske konferencije zaključile da se povećaju napori na biskupijskoj razini glede popisivanja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, posebno onih koji su jasno ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nakon toga napravio bi se žrtvoslov. Mislim da je i ovaj naš rad posljednjih dana dobar prilog svemu ovome.
Ponovno nas posjećuju franjevci iz širokobriješkog samostana. Tu su fra Stipe Biško i fra Berislav Kutle. Nakon nešto vremena pristižu fra Vitomir Musa i fra Drago Čolak. Zaista lijepo od njih. Naravno da je to drago i puku koji ovih dana punom otvorenošću srca prati naš rad.
Prije samog vađenja tijela postavljamo brojeve kraj svakoga od njih i slikamo cjelokupno stanje. Također mjerimo na kojem su prostoru bili pokopani: 2,00 x 2,90 m. U taj malen prostor stalo ih je 12. Mještani nisu krivi, oni su morali kopati koliko im je zapovjeđeno i navaliti na njih zemlje opet koliko im je zapovjeđeno. Tek kad su komunisti otišli, krišom su nastojali popraviti što se popraviti dalo. Između ostaloga podzidali su masovne grobnice kamenom da voda niz strminu ne bi odnijela tijela, odnosno kosti ubijenih.
Do 12.00 izvadili smo 2 tijela. To je ujedno bilo i najzahtjevnije. Nastojali smo otvoriti put prema što lakšem vađenju ostalih tijela. Kao i kod prethodne grobnice nastojimo točno pridružiti kosti jednog tijela jednu drugoj. Ujedno će to olakšati DNK analizu. U međuvremenu saznajemo da bi se u trećoj masovnoj grobnici moglo raditi o još jednoj lubanji, 6. po redu. Međutim, točno ćemo to utvrditi kad budemo vadili posmrtne ostatke iz nje.
Ova je masovna grobnica bogatija pronađenim predmetima od prethodne. Uz dvije vojničke pločice pronašli smo mnoštvo puca, ostatke čizama, ostatke kapa, znački na kapama, novčića, raznih kopčica, prsten, oštrilo za olovku, žlica, vilica. Ima i jedan šestar, vjerojatno je pripadao nekom časniku koji se njime služio u svome radu sa zemljovidima. Naravno, tu je i prepoznatljivi komunistički rukopis: telefonska žica i mnoštvo naboja.
Saznajem da je Hrvatski radio 1 izvijestio o našemu radu ovih dana. Nije baš u udarno vrijeme, ali dobro je i to. Istina se polako probija i pomaže nepristranom novinarstvu čuvati čast struke.
Odlučujemo posao privesti kraju pa dokle bude trebalo ostati. Da nas ne bi smetalo sunce, Stojan Barbarić iz svoga vrta donosi onaj ogromni suncobran. Podrazumijeva se da nas on, Tomo Barbarić i ostali zovu na kavu. Ali, treba raditi, a njima ponovno hvala na gostoljubivosti.
Posjećuje nas i fra Vinko Mikulić koji službuje na župi Gorica. U zadnjem ratu bio je vojni dušobrižnik pa dobro zna o čemu se ovdje radi.
Hvala Bogu, posao nam je izvrsno napredovao. Bili smo gotovi već u 16.30. Sutra ujutro još ćemo malo pročačkati po grobnici, a nakon toga zemlju vratiti nazad. Posvetit ćemo se trećoj u kojoj je manje tijela, ali su zbijena u vrlo uskom prostoru.
Dok se vraćam prema Humcu, primjećujem hodočasnike koji žure u svetište Svetog Ante. Započela je, naime, devetnica. Život ide dalje, žilav je ovo puk.