Menu
12. studeni, 2019.
Menu

STRADANJA FRANJEVACA BOSNE SREBRENE U DOBA SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE

Print Friendly, PDF & Email

Zločini i druge strašne posljedice koje je bivša jugokomunistička vlast ostavila u bosanskoj franjevačkoj provinciji tema su moga današnjeg izlaganja, a bili su i povod istraživanja i nastanka moje knjige Iskušenja Bosne Srebrene. Knjiga, na primjeru Bosne Srebrene, govori zapravo o odnosu toga režima prema Katoličkoj Crkvi i njezinim kleričkim članovima; govori o višestrukim stradanjima u ovoj franjevačkoj zajednici pri kraju Drugoga svjetskog rata, odmah nakon njegova svršetka i kroz 40-ak godina kasnije.

Negdje sam pročitao da se veličina jednog naroda ogleda i u njegovu odnosu prema njegovim predcima. Ja bih, čini se s pravom, dodao kako to vrijedi i za neku biskupiju, redovničku zajednicu, neku ustanovu, obitelj i sl. Stoga mi je – kada sam se odlučivao na pisanje o ovoj temi – želja i nakana bila probuditi i sačuvati sjećanje ponajprije kod živih članova svoje Zajednice, a onda i čitavog hrvatskog naroda na stradanja bosanskih fratara, a što je vrlo slabo poznato u našoj ne samo široj hrvatskoj društveno-vjerskoj javnosti nego, nažalost, i u BiH.

Izlaganje sam podijelio u tri podteme: 1) Stradali bosanski franjevci u Drugom svjetskom ratu; 2) Sudski procesuirani franjevci; 3) Uzurpacija stambenog prostora.

1) Stradali članovi Bosne Srebrene u Drugom svjetskom ratu

Ni jedna biskupija na području negdašnje Jugoslavije, kao ni jedna redovnička zajednica, nije u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega prošla bez više ili manje ljudskih žrtava. Zacijelo je vrlo znakovito i zanimljivo da su, u odnosu na ukupan broj stradalog klera, bilo u nekoj biskupiji bilo u redovničkoj zajednici, stradanja svećenika i svećeničkog podmlatka u BiH bila veća nego u drugim krajevima bivše nam države.

I franjevačka provincija Bosna Srebrena podnijela je u to doba neljudske i nadljudske muke. Zajednica je kroz to vrijeme (1941. – 1945.) izgubila 57 svojih članova: 39 svećenika, 1 redovnika nesvećenika, 9 studenata i 8 đaka.

O načinima njihove smrti može se reći: 41 je ubijen i pouzdano se za to zna (24 svećenika, 8 studenata, 8 učenika i 1 brat nesvećenik), 10 svećenika je umrlo od pjegavog tifusa kojim su se zarazili »opremajući« bolesnike, a 6 se svećenika i 1 bogoslov do dana današnjega vode kao nestali i njihovih imena nema u knjizi mrtvih bosanske franjevačke provincije (necrologium).

Od ovih 57 žrtava Drugog svjetskog rata u Bosni Srebrenoj čak 38 ih je stradalo 1945. Od 24 ubijena svećenika, njih 14 je ubijeno 1945., a i za onih 6 nestalih s velikom vjerojatnošću možemo ustvrditi kako su nasilno usmrćeni na nekom nepoznatom mjestu. K tomu, svi studenti, svi đaci i onaj redovnik nesvećenik stradali su odnosno najvjerojatnije ubijeni upravo 1945.

Među svim ovim fratarskim žrtvama najmlađi je bio đak Mato Kristić iz Donje Tramošnice kod Gradačca, koji u vrijeme pogibije u rodnom selu nije bio navršio ni 16 godina. Najmlađi od stradalih svećenika bio je fra Ljudevit Petrović iz Vareša, koji je ubijen u 27., a najstariji fra Ignacije Mamić iz Livna koji je umro od pjegavog tifusa u 75. godini života.

Upravo fra Ignacijeva relativno visoka godina smrti, kao i godine smrti drugih franjevaca umrlih od tifusa, osjetno »podižu« prosjek životne dobi stradalih. No, tražimo li prosjek godina samo ubijenih i nestalih svećenika (24+6=30), onda je on 37,6 godina. Podatak za razmišljanje!

2) Tamnica – oblik stradanja

Samo 10-ak dana prije službenog završetka Drugog svjetskog rata osjetilo se Starješinstvo provincije Bosne Srebrene, na čelu s dr. fra Vitomirom Jeličićem, ponukanim da se oglasi u javnosti. Učinili su to sa svog redovitog zasjedanja 1. svibnja 1945. Izjavom u kojoj su oštro reagirali na netočne napise u nekim novinama te jednostrane istupe i optužbe nekih narodnih poslanika prigodom trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a 26. i 27. travnja 1945. u Bihaću. U Izjavi su naglasili kako franjevci »mogu i moraju reći da u svemu tome ima mnogo neobavještenosti, a po sadržaju cjeline i nepravednosti«; odbili su kvalifikacije »koljači, krvnici, sijači razdora i mržnje« koje su im pripisali režimski mediji i govornici na zasjedanju ZAVNOBiH-a.1

Da ukratko pojasnim o čemu se radi. U beogradskom listu Borba od 10. veljače 1945. objavljen je članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama, koga je prenio i Vijesnik IX. Udarne divizije N. O. V. J. Novinska agencija Tanjug preko beogradskog radija saopćila je svojim čitateljima, odnosno slušateljima također sadržaj ovoga članka. I sarajevsko je Oslobođenje 20. veljače 1945. u svom uvodnom članku s naslovom Optužujemo iznijelo uglavnom iste stvari protiv bosanskih franjevaca.

U još uvijek neobjavljenom dnevniku fra Josip Markušić piše kako je on svoj prijedlog odgovora na pisanje Borbe i Oslobođenja, prije nego ga je poslao u Sarajevo, predočio 20. ožujka 1945. dr. Jakovu Grguriću, potpredsjedniku ZAVNOBiH-a i dr. Vojislavu Kecmanoviću, prvom predsjedniku NR BiH. Dva dana kasnije dr. Kecmanović mu je uzvratio pismom s primjedbom da, ne navodeći što, treba u odgovoru nešto promijeniti.

A pod nadnevkom 22. ožujka u svoj ratni dnevnik unio je dr. Kecmanović sljedeće. »Prije tri dana učinio mi je posjetu ovdašnji provincijal [!] fra Josip.2 Podnio mi je izvještaj franjevačkog reda u Sarajevu povodom pisanja beogradske ‘Borbe’ i našeg ‘Oslobođenja’ o bosanskim franjevcima. Donio mi je te napise u prepisu, a originale će, reče, poslati naknadno. Zašto mi je to donio? Da me s time upozna? Zašto? Možda zato što je čuo za moje česte izjave protiv monstruoznih djela pojedinih funkcionera katoličke crkve ili protiv držanja samog Vatikana. Vjerovatno, baš zbog toga. Ovo njegovo dugo pismo ima prije sve karakteristike jednog polemičkog članka, a ne službenog izvještaja. Uzeo sam prijepis tog simptomatičnog dopisa, a original sam danas vratio fra Jozi prilikom posjete samostanskom muzeju u Jajačkom gradu koji sam učinio sa svojim drugovima.«3

Svakako je zanimljivo i upada u oči da dr. Kecmanović ne smatra potrebnim navesti u svoj dnevnik koja su to fratarska monstruozna djela i koji su to »pojedini funkcioneri katoličke crkve«. No, priređivači njegovih Zabilježaka misle da se tekst objavljen u Borbi odnosi na članak Dokumenti o zločinačkom radu fratara iz Širokog Brijega, objavljenom u tom Organu Komunističke partije Jugoslavije u broju 58. od 6. ožujka 1945. na stranici 2.

U svojoj Izjavi provincijal i članovi uprave Provincije potom su napisali i sljedeće. »Starješinstvo franjevačke provincije Bosne Srebrene ostajući sa svojom braćom vjerni sinovi svog hrvatskog naroda izrazuju svoju lojalnost vlastima N. O. P. kao i svoju spremnost za saradnju i pomoć u podizanju i obnovi naše zemlje i napaćenih, ali nikad savladanih naših naroda, dajući u svemu svoj doprinos, koji se od nas očekuje, a koji odgovara našem zvanju…«4

No, ni ova Izjava odnosno Izjava lojalnosti, kako su je neki kasnije nazvali, nije pridonijela tome da se nakon 1945., iako u izvanjskoj odsutnosti pogibeljnih ratnih djelovanja, ne nastave teška stradavanja Provincije. Naprotiv, nastavila su se! Ništa manje nego i u vrijeme rata! Ovoga puta u obliku – tamnice!

Za 40 godina bivše nam države, 1944. – 1985., bila su osuđivana odnosno procesuirana ukupno 98-orica fratara. Presuđenu kaznu najčešće nisu do kraja izdrža(va)li, što opet na svoj način može govoriti i o njihovoj krivnji. O utemeljenosti uglavnom vrlo opširnih optužbi i izrečenih tamničkih kazni moglo bi se također naširoko raspravljati ne umanjujući i pogotovo ne niječući posve nepromišljenost u nekim postupcima pojedinih članova Provincije u različitim ranijim društveno-političkim situacijama.

Trojica su svećenika osuđena na smrt i strijeljani: kapelan u Busovači fra Franjo Šlafhauzer, kapelan na Petrićevcu fra Ljudevit Josić i kapelan u Tuzli fra Efrem Ćosić. Od posljedica torture u zeničkoj je tamnici 1947. umro fra Mirko Brandić, a fra Miroslav Matoš, pobjegavši iz zeničkog Kazneno-popravnog doma, nestao je sredinom 1950. »U po bijela dana« ubijen je iste godine usred Jajca fra Dominik Lovrenović. Pribrojimo li ove poratne žrtve Bosne Srebrene onima u Drugom svjetskom ratu dolazimo do brojke od ukupno 65 smrtno stradalih bosanskih franjevaca u ratu i poraću.

Ne računajući onu četvoricu strijeljanih, franjevcima Bosne Srebrene, u razdoblju 1944. – 1985. bilo je dosuđeno ukupno oko 365 godina tamničkog robijanja i jedna doživotna tamnička kazna. No, točan broj dosuđenih i u tamnici izdržanih godina ipak nije moguće posve doznati budući da se zasad za neke fratre zna samo da su bili u tamnici a ne zna se koliko vremena (fra Anđeo Kaić, fra Vjerko Kulijer…). Neki su bili osuđeni na nekoliko mjeseci prisilnog rada (fra Juro Vuletić); neki su po nekoliko mjeseci proveli u istražnoj tamnici (fra Vitomir Jeličić, fra Vlado Karlović, fra Alojzije Ištuk, fra Branko Krilić, fra Tomislav Ostojić…); neki su bili lišeni slobode u vrijeme služenja obvezatnog vojnog roka i radili u kažnjeničkom vodu (fra Bernardin Matić)… Svakako je zanimljivo da su i prvi i zadnji osuđenik nosili ime fra Emanuel: fra Emanuel Rajić suđen je 1944., a fra Emanuel Jurić 1985.

Inače, za katoličke su svećenike i druge vjerske službenike na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije u tom smislu najkritičnije bile godine 1947. – 1952. Kao ilustraciju navodim kako je u Bosni Srebrenoj najviše fratara bilo zatvoreno 1949. kada su istodobno bila zatvorena 32 fratra od ukupno njih 197 (16,3% Provincije).5

Upravo je velik broj zatvorenih fratara razlog da u glasilu Bosni Srebrenoj iz studenoga 1948. piše kako je »izvan službe sada 34 svećenika, pa je nemoguće popuniti neka mjesta odnosno župe. Najviše su pogođeni: Tolisa, Rama, Jajce, Gračac, Lištani i Stratinska, koja je već četiri godine nepopunjena«.6

Nakon što je izabran za provincijala fra Josip Markušić je u svojoj nastupnoj okružnici od 25. lipnja 1949., dostavljajući braći u Provinciji svoje naputke i opomene te podsjećajući ih kako »mi ljubimo Sv. Crkvu i svoj narod, svoju Provinciju i državu«, poprilično strogo napisao: »Stoga vas ovim i svojom vlastitom voljom, ali i odredbom… prečasnog Kapitula najodlučnije i najoštrije upozoravamo na bezuvjetnu potrebu pravilnog i lojalnog odnosa prema narodnim vlastima, te ovim istim žigošemo i osuđujemo dosadašnje nepravilnosti, kao što i za budućnost prema svim eventualnim prekršiocima (što ne daj Bože da se dogodi!) navješćujemo efikasne sankcije!7

Malo stroži ton kojim je napisana provincijalova okružnica i uopće psihološku situaciju koja je vladala tih poratnih godina u Provinciji mogao bi barem donekle objasniti slučaj fra Ignacija Nikolića. Kao samostanski vikar u franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu na Bistriku, on je lišen slobode u kolovozu 1946. Kada su ga, kažu, na ispitivanju državni službenici upitali zašto je zatvoren, on je jednostavno i kratko odgovorio: »Valjda došao red na mene!«

Poprilično mučna personalna situacija u Bosni Srebrenoj protegnula se i više od 10-ak godina nakon rata te se s pravom provincijal fra Josip nekoliko puta dopisima obraćao ministru unutarnjih poslova Uglješi Daniloviću. U pismu koje mu je poslao 14. siječnja 1953., napominjući usput da je toga trenutka u tamnici 21 fratar, provincijal Markušić je ministru Daniloviću podvukao kako je »od svih crkvenih zajednica u Jugoslaviji njih najviše zatvoreno iz naše zajednice«.8

Jugoslavenska je vlast dugi niz godina teško optuživala katoličko svećenstvo i redovništvo u BiH za navodno pomaganje odbjeglih križarskih skupina. Nemali broj i bosanskih franjevaca bio je zbog toga osuđivan te je proveo određeno vrijeme u tamnici. No, dosta će povjesničara ustvrditi kako je većina svećenika optužena na temelju lažnih optužbi.9

Ilustrativan je u tom smislu primjer fra Emanuela Kljaića. On je, kao kapelan u Zenici, uhićen 24. ožujka 1950., a Okružni sud u Sarajevu osudio ga je 2. rujna na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u doživotnom trajanju i kaznu trajnog ograničenja građanskih prava. Bio je optužen za sudjelovanje »u stvaranju križarsko-terorističke grupe u Zenici«. A sam fra Emanuel je 29. lipnja 1954., dok je još bio u tamnici, o svojoj presudi zabilježio: »Nisam znao ni da postoji u Zenici križarska organizacija.«10

Na sjednici vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine u Beogradu 18. prosinca 1952. o presudama svećenicima Edvard Kardelj je kazao: »Istina, ima izvjestan broj svećenika u zatvorima. Svi su oni javno suđeni i to gotovo svi zbog nacionalne izdaje i krvavih zločina u kvislinškoj službi njemačkog i talijanskog okupatora, a samo nekoliko njih osuđeno je i zbog poslijeratne antiustavne aktivnosti.«11

O kakvim se »izdajama i krvavim zločinima« odnosno »antiustavnim aktivnostima« radi neka kaže nekoliko sljedećih primjera.

Fra Vitomir Jeličić zatvoren je kao provincijal 11. svibnja 1949., samo mjesec i pol dana prije održavanja provincijskog kapitula, te će kao kuriozitet ostati trajno zabilježeno da on kao aktualni provincijal nije bio na kapitulu. Neki hrvatski povjesničari (dr. Akmadža i dr. Krišto) tvrde da je fra Vitomira uhitila Udba »kako bi spriječila njegov ponovni izbor za provincijala i na njegovo mjesto instalirala fra Josipa Markušića«.12 U tom kontekstu kao zanimljivost navodim kako je fra Vitomir bio jedan od potpisnika one Izjave lojalnosti i da je 1981. posmrtno odlikovan komunističkim Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.

Fra Mijo Đeno je na kaznu stroge tamnice od 2,5 godine osuđen 1956. jer je u jednoj svojoj propovijedi u Zenici, u vrijeme pučkih misija, kao ilustraciju za nešto što je htio reći, uporabio zgodu iz života biblijskog kralja Heroda. Supruga je nekog vojnog časnika to shvatila kao da je govorio o povratku kralja Petra iz Londona i prijavila ga državnim vlastima.

Kao odgojitelj đaka fra Mladen Brčić bio je priveden i saslušavan zbog pisma jednog sjemeništarca koji se u njemu »neoprezno izrazio«, kako piše Ljetopis Gimnazije u Visokom.

Fra Juro Vuletić je, kao gvardijan na Plehanu, optužen i osuđen na 3 mjeseca prisilnog rada jer nije državnim vlastima predao utvrđeni obavezni višak bijelih žitarica i što se oglušio na poziv da to učini. Kaznu je izvršavao tako da je u Derventi, u habitu, u gradu čistio kanale, dvorišta, meo podrume, krčio panjeve i sl…

Fra Anto Vrdoljak je, kao župnik u Potočanima, osuđen na 2,5 godine tamnice jer je navodno davao lažne podatke u pogledu poreza, a zapravo se radilo o tome da je pekao rakiju ne prijavivši nikome kom!

Danas nam je doista neshvatljivo da su neki fratri sedamdesetih godina prošlog stoljeća bili osuđivani na višegodišnje kazne tamnice samo zato što su navodno posjedovali jednu ili dvije emigrantske knjige, a zbog toga su bili osuđeni: fra Josip Bošnjaković (3 godine), fra Miroslav Cvitković (6 godina), fra Stjepan Pavić (5 godina), fra Pero Skopljak (2 godine)… Jednako je zanimljivo da je 80-ih godina fra Berislav Kasalo bio u Banjoj Luci osuđen na 40 dana tamnice zbog propovijedi o Gospi ili fra Emanuel Jurić u Tuzli, također na kaznu tamnice od 40 dana, zbog ispovijedi…13

Zašto su komunističke vlasti progonile, zatvarale i ubijale upravo svećenike u vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega? Jedan od odgovora, koji ne isključuje druge ali ih svakako dopunjuje, nalazi se u presudi Okružnog suda u Tuzli izrečenoj 17. siječnja 1973. profesoru fra Stjepanu Paviću. U vrlo opširnom obrazloženju kazne, naime, kaže se da je sud uzeo kao otežavajuću okolnost činjenicu kako je fra Stjepan intelektualac i, k tomu, svećenik, a svećenici su »po prirodi svog poziva društveno daleko opasniji ukoliko se opredijele da djeluju protiv današnjeg državnog i društvenog uređenja u SFRJ. Naime, oni u svom poslu dolaze u kontakt sa brojnim ljudima i to religioznim ljudima za koje sveštenik predstavlja u neku ruku čovjeka višeg reda i za koje sveštenik predstavlja savjetodavca, koga treba slušati«.14

3) Uzurpacija stambenog prostora

Kroz 20-ak godina nakon Drugog svjetskog rata bosanski fratri nisu bili posve sigurni ni u svom vlastitom stambenom prostoru; nisu bili sigurni hoće li i koliko će dugo taj prostor ostati njihov. S njim je, naime, raspolagao kako je tko i koliko je tko htio, organi vlasti su ga, preko svoga Stambenog fonda, oduzimali i u njega naseljavali koga su htjeli i kad su htjeli! Štoviše, i raspoređivali gdje će tko u zgradi stanovati, gdje će mu biti postelja.

Tako su Bosni Srebrenoj potpuno oduzeti nova, tek sagrađena i otvorena golema zgrada Bogoslovije u Kovačićima u Sarajevu i u nju smješten Poljoprivredni fakultet, te također nemali Đački konvikt u Visokom u koji se uselila vojska. Iz samostana u Kreševu, nedugo nakon završetka rata, fratri su bili pet godina iseljeni i u njega se također smjestila vojska. Za tri su samostana (Livno, Petrićevac i Tolisa) bila već pristigla rješenja da se fratri trebaju iseliti i preseliti u neki drugi stambeni prostor, ali se to nije dogodilo samo zahvaljujući fratarskoj vještini, znanju, upornosti, snalažljivosti, odnosno vezama.

Osim Kraljeve Sutjeske, svi su samostani Bosne Srebrene preko 20 godina korišteni za različite namjene; u njih su smještani: vojska, bolnice, knjižnice, pošta, starački domovi, umobolnice, pa su čak neki samostani služili i kao skladišta cementa, odnosno žita. U poratnoj oskudici stambenog prostora mogli bismo i razumjeti oduzimanje zgrada ili prostorija kako bi se smjestile neke osobe ili obitelji, ali, čini se, za skladištenje žita ili cementa u samostanskim prostorijama teško je naći riječi opravdanja.

K tomu, i u zgradama župnih kuća (Livno, Vitez, Kotor Varoš, Sanski Most, Brestovsko, Dolac, Zenica) oduziman je određeni dio stambenog prostora i u njega su useljavani neželjeni stanari.

Stanari su se najduže zadržali u samostanu sv. Ante u Beogradu, iseljeni su istom 2000., a jedino još uvijek nije riješeno pitanje vlasništva i posjedovanja dvorišnih, gospodarskih zgrada u Zenici u kojima i sada ima civilnih stanara.

Završna riječ

Kako je iz napisanog dobro vidljivo osobna stradanja bosanske franjevačke provincije u vrijeme Drugoga svjetskog rata i četrdesetak godina nakon njega nisu bila mala niti kratkotrajna. Osim toga, tijekom čitavog vremena socijalističke Jugoslavije bilo je više ili manje uzurpacija stambenog prostora i u zgradama samostana i u župnim kućama, od potpunog oduzimanja zgrada do nasilnog useljavanja u njih nepoželjnih ljudi i njihova korištenja u neprimjerene svrhe. No, nažalost, našoj društveno-vjerskoj javnosti je sve ovo još uvijek poprilično nepoznato te sam mogućnost govora o tome na ovogodišnjem XI. simpoziju Stopama pobijenih na Širokom Brijegu rado i sa zahvalnošću prihvatio.

fra Marijan Karaula

1 Osim provincijala dr. fra Vitomira Jeličića, Izjavu su potpisali i članovi uprave (definitori): dr. fra Eduard Žilić, fra Kruno Ladan, fra Tomislav Ostojić, fra Miroslav Džaja, fra Ljudevit Zloušić i fra Kruno Misilo.
2 Fra Josip Markušić bio je provincijal 1928. – 1931. i 1949. – 1955. Nije, dakle, bio provincijal 1945.
3 Vojislav KECMANOVIĆ – Đedo: Zabilješke iz ratnih dana, Sarajevo, 1980., str. 215.
4 AFPBS.
5 Bosna Srebrena, VIII, Sarajevo, 28. lipnja 1949., br. 6, str. 46. – 47.
6 Bosna Srebrena, VII, Sarajevo 5. studenoga 1948, br. 11, str. 99.
7 Bosna Srebrena, VIII, Sarajevo, 28. lipnja 1949., br. 6, str. 48.
8 Dopis br. 32/53 u AFPBS.
9 Usp. Zdenko RADELIĆ, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Zagreb, 2002., str. 140.
10 Fra Emanuelov tekst u Arhivu Kazneno-popravnog doma u Zenici.
11 Vjesnik, 19. prosinca 1952., str. 6.
12 Usp. Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, knjiga I. 1945.-1966., Kostrena – Slavonski Brod, 2014., str. 145.
13 Opširnije vidi u: Marijan KARAULA, Iskušenja Bosne Srebrene…
14 Usp. Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1999., str. 280. – 302.

Komentari na članak