Split, 21. veljače 2008. (IKA) – Splitski ogranak Matice hrvatske, Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatski informativni centar priredili su 19. veljače u Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu tribinu na temu »Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945.?«
O temi su govorili fra Miljenko Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, fra Ante Marić, pročelnik Povjerenstva postupka mučeništva, i Ante Beljo, upravitelj Hrvatskog informativnog centra i dugogodišnji saborski zastupnik, uz projekciju dijela filma »Plava skamenjena vječnost«. Na početku tribine nazočne je pozdravio predsjednik splitskog ogranka MH akademski slikar Josip Botteri Dini, najprije pozdravljajući domaćine u samostanu Gospe od zdravlja, na poseban način fra Petra Bezinu zbog svega što je učinio da bi mučenici poput ovih izišli iz zaborava ili zabrane, predstavnika Nadbiskupije mons. Dragu Šimundžu, ter, kako je istaknuo, sve Matičare, Hrvatice i Hrvate, vjernike i vjernice, kao i sve one koji poštuju ovu svetu uspomenu. Sveta uspomena je na mučeništvo što ga je podnijelo 66 fratara iz Hercegovine. Ponajprije 6. veljače 1945. u Mostarskom Gradcu strijeljano ih je 6, profesori, bogoslovi i kapelan. Potom 18-orica iz samostana na Širokom Brijegu što su pogubljeni 7. i 8. veljače 1945. Jedne su strijeljali, pošto su ih izveli jednog po jednog iz samostana, a potom ih i zapalili u ratnom skloništu u vrtu samostana, a druge su odveli put Splita iz franjevačke hidrocentrale u koju su se s đacima sklonili od bombardiranja, i to sve koji su bili u habitu, a pobijeni su najvjerojatnije u Zagvozdu.
Među širokobriješkim žrtvama bili su i fra Marko Barbarić, starac od 80 godina na samrti, i fra Krsto Kraljević, duševni bolesnik, koji ni nije znao što se zbiva. Jasno je da i ove podrobnosti govore u obranu žrtava kad se spominju optužbe silnika, koji su odmah po izvršenju zločina, svjesni svoje krivice, u obranu počeli iznositi lažne tvrdnje kako su ih fratri napadali uljem i vodom. Kao što je u svom izlaganju spomenuo fra Miljenko Stojić, a u dokumentarnom filmu posvjedočio, kako sam za sebe kaže, krunski svjedok fra Marko Dragićević, nije bilo nikakve mogućnosti da ih fratri napadnu oružjem, a kamo li srednjovjekovnim metodama ulja i vode, kojeg ionako nikad nisu imali u izobilju. Jasno je kako su ovakve optužbe ne samo neosnovane, nego i nelogične, ali se nažalost i protiv njih hercegovački franjevci moraju boriti čuvajući spomen na svoju subraću koja su podnijela mučeničku žrtvu.
Hercegovačka franjevačka provincija u II. Svj. ratu izgubila je gotovo trećinu svojih članova, ali je to ipak nije uspjelo slomiti i uništiti, nego baš kao i puk nastoji sačuvati uspomenu na te mučenike vjere. Od 10. do 13. veljače 1945. petorica su pogubljeni negdje oko Ljubuškog, a još su neki pogubljeni u Vrgorcu, Čapljini, Međugorju, Čitluku, Izbičnu, Kočerinu, Riliću-Kupres, pa i diljem Hrvatske, u Velikoj Gorici, Zagrebu i Krapini, ter na Bleiburgu i Križnom putu, čak 10 njih.
Hercegovačka franjevačka provincija 4. studenoga 2004. ustanovila je Povjerenstvo za kauzu mučenika. Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara zna se za grobove samo njih 30. Za 61. obljetnicu (2006.) napravljen je plakat s fotografijama svih hercegovačkih poubijanih fratara, a pripremaju se i životopisi na temelju postojećih dokumenata i svjedočanstava kako bi se sačuvala uspomena na njih. Nastoje se pronaći i razlozi zbog kojih su pobijeni, kao i tko ih je ubio. Zasad postoje samo određene naznake, među kojima je najizglednija ona koju je iznio Ante Beljo kako je većinu žrtava pogubila XI. Dalmatinska brigada, koja je, između ostalog, bila najistaknutija u pogubljenjima na Bleiburgu i u Kočevskom rogu, a za koju postoje svjedočanstva da je odgovorna i za ove zločine, posebno one u Širokom Brijegu, na što upućuje i knjiga Sime Dubajića »Žrtva, greh i kajanje«, koji na jednom mjestu ističe kako Hrvatima u Kočevskom rogu nisu trebali Srbi za ubijanje, jer su to dobro radili i između sebe. Kao što je istaknuo Beljo, većina od preko 2.000 preživjelih članova XI. Dalmatinske brigade nije kriva, ali zato ima dovoljno svjedoka koji znaju tko je ubijao, nu nemaju hrabrosti s tim se suočiti. I kao što u filmu govori bivši profesor širokobriješke gimnazije fra Vojislav Mikulić, kao i predavači na tribini, ova priča nije u službi osvećivanja, nego hercegovački franjevci žele da iz te žrtve izraste dobrota i ljubav, ali ne dopuštajući da se nevini proglašuju krivcima, nego pokušavajući otkriti istinu. »Vrata Širokog Brijega uvijek su otvorena za istinu«, zaključne su riječi širokobriješkog gvardijana fra Mladena Hrkaća u dokumentarnom filmu »Plava skamenjena vječnost«.