23. listopada, 2020.

POBIJENI FRANJEVCI

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Sumorno nebo, stvarnost i život tih ratnih dana donio je teške trenutke za ovdašnji narod. Rijetko je koji rat kroz povijest mimoišao Hercegovinu. Taj divni, vrijedni i pobožni narod cijeli je svijet naselio, ali se nije raselio niti je ugasio svoja ognjišta. Duh franjevaca uvijek je bio uz taj narod te je ustrajnom molitvom opstao.

Najteži i najkrvaviji je bio Drugi svjetski rat (1941. – 1945.). Krajem njega, te tužne 1945., Široki se Brijeg, ni kriv ni dužan, našao u središtu zbivanja. Na našem Brijegu jugokomunisti su 7. veljače 1945. učinili veliko zlo, pokolj nedužnih fratara. Taj strašni čin ubijanja napravili su u samostanu. Sve fratre koji su bili u njemu odveli su u smrt.

Strašno, ali svaka kap krvi nedužnih, Bogu dragih fratara, postala je sjeme novih duhovnika u Hercegovini. Baka mi je pričala da su to anđeli koji s neba mole za nas. Samo ne mogu razumjeti kako su ih mogli spaliti i zatrpati u ratnom skloništu u vrtu samostana. Ne, to nisu mogli učiniti ljudi. Ja te zlotvore ne mogu pripisati ljudskoj vrsti.

Pa zar im ni to nije bilo dovoljno? Zašto su morali spaliti knjižnicu, matične knjige? Rastjerali su sve đake, sjemeništarce te zatvorili konvikt, a gimnaziju zapalili. Ma da, kako bi rekli: »Nisu oni tu ni bili!« Ne će moći! Naše prabake, bake, mame i dalje su iz ljubavi rađale i gojile u duhu hrvatstva i katoličanstva nove naraštaje, a i nove fratre.

Dugi niz godina strah jugokomunističkih prijetnji prekrivao je ovaj slavni grob. Tek uz Hrvatsko proljeće moglo mu se nakratko pristupiti, pa je onda ponovno pao mrak sve do Domovinskoga rata. Tada su se počeli pronalaziti posmrtni ostatci novih fratara i pokapani su u našu samostansku crkvu. Bogu hvala što su tu.

Moja mama često moli na njihovu grobu, a i ja se molim da budu uzdignuti na čast oltara. Zavjeti po zagovoru pobijenih fratara donose mnoga rješenja poteškoća. Volim se tu moliti za svoje učenje, za svoju braću i seku. Ponosna sam što sam tu rođena, što ću uvijek imati na njihovom grobu tako potreban mir, sklonište, utjehu. U početku nisam razumjela svoju mamu kada je silazila u sklonište upaliti svijeću. Sad znam da je imala pravo, jer ona kaže: »Ako Bog da, oni će biti uzdignuti na čast oltara.«

Zagovaraju nas kod Boga, a mi samo ustrajno trebamo moliti. Hvala vam naši dragi pokojni fratri što ste nam pružili veliku svjetlost za naš put kroz život.

Viktorija Kožul, VIII. b r.
Prva osnovna škola Široki Brijeg

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x