01. lipnja, 2020.

NISU JU UNIŠTILI

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

I rekoše mi jednom da u ta davna vremena živjelo se u strahu, ne znam ni sama od čega, nikada mi nisu htjeli reći čega su se bojali… Valjda strah uđe u čovjeka do srži da ne želi pričati o tim stvarima. Puka radoznalost ne da ti mira pa čitaš knjige, gledaš filmove, tražiš i najmanji trag kojim možeš saznati nešto o tom njihovom strahu. Iskreno, i razumijem ih sada. Nije im bilo baš lako živjeti kao nešto što nisi, udisati onoliko zraka koliko ti dopuste, hodati zemljom za koju moraš reći da ju Bog nije stvorio, da je nastala tek onako, sama od sebe, nekom trećom silom, iako znaš da to nije tako.

Rekoše mi »bilo je to davno, već se i zaboravljaju ta imena, ti ljudi i ta godina, što možeš drugo već jednostavno zaboraviti…, pustiti…, nemoj da te to zanima, doći će sve to na svoje, jer Onaj gore vidi sve«. A zar je to bilo tako davno da se zaboravi i sjećanje na taj nadnevak, tu godinu i tu kasnu zimu…? Zar je ta 1945. bila toliko teška, a veljača bila sa suzom izgovoren mjesec…?

Mislili su da imaju jače oružje, mislili su da će ih uništiti njihove bombe, topovi i puške. S ispaljenim metkom željeli su uništiti vjeru u Boga, ali hercegovački franjevci imali su krunicu, Božje ime na usnama i dvije sklopljene ruke, imali su vjeru koja je jača od njihovih topova. Krv su svoju dali i umrli u sjeni svoga naroda za koji su i bili pozvani.

Zaželješe dušmani uništiti i zadnji trag vjere u Boga, a ne shvatiše da nisu uništili ni prvi. Narod naših franjevaca nosio je zrna vjere koja su oni posijali i iz kojih je iznikla još snažnija i beskrajna vjera i ljubav prema Gospodinu. Lako je promijeniti cijeli svijet, okrenuti ga naopako, ali mislim da je najteže ljudima uzeti vjeru, taj vrijedni dijamant koji nije vidljiv okom, ali isijava najsjajniju svjetlost. Upravo su to oni pokušali: slomiti vjeru u Boga… Zamisli… ubiti vjeru ubijajući franjevce, rušiti molitvu rušeći crkve ili sakriti Boga od nas sakrivajući sve te zločine!

» …a kada dođu i oružje nam uz glavu stave, ja ću opet udisati Tvoj zrak i klečati na Tvojoj zemlji, a ne na zemlji njihovoj… a moj glas… bit će samo odjek Tvoga imena…«

Ana-Marija Bakula, III. r.
Srednja strukovna škola, Tomislavgrad

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x