04. kolovoza, 2020.

MUČENICI

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Nedjeljna pučka misa upravo je završila kada se Marko, učenik drugoga razreda jedne širokobriješke škole, uputio prema mjestu koje su djeca zvala jama, a nalazilo se ispod crkve. Već dugo vremena to je mjesto zaokupljalo njegovu dječju maštu i budilo u njemu bezbroj pitanja što li se tu krije, kakva li čudesa skriva. Možda anakondu, vanzemaljce, dobru vilu ili patuljke, možda i prolaz u neku drugu dimenziju? Sve je to Marko čitao u slikovnicama i gledao u crtićima, oduvijek su ga zanimali tajni prolazi, no svaki je put na misu dolazio s roditeljima koji mu nisu dopuštali da ide ispod crkve. Ove nedjelje došao je sam i to je bila odlična prilika da upozna tu misterioznu jamu. Bilo ga je pomalo i strah jer tko zna što tamo ima, ali znatiželja je bila jača pa je krenuo ispod crkve, uostalom tu su u blizini i fratri koje će dozvati u pomoć ako nešto krene po zlu. Došavši tamo, vidno se razočarao jer nikakve jame niti tajnoga prolaza nije bilo. Neko vrijeme tužno je i začuđeno promatrao taj prostor pun drveća. Opazio ga je stari Jakov, vrtlar širokobriješke crkve.

– Što gledaš, dječače?

– Mislio sam da je ovdje neka jama – reče Marko.

– Nije to prava jama! Samo tako nazivamo ovo mjesto.

– Zašto?

– Mlad si da bi shvatio! – reče sa sjetom Jakov, a ispod njegovih sijedih obrva zatitra pogled u kojem su se miješali tuga i ponos. – Imao sam godina kao i ti kad se sve to dogodilo. Na svoje sam oči vidio mnogo toga.

– Što ste vidjeli, gospodine?

– Vidio sam smrt, strah, zlo… Ali to je vrijeme odavno iza nas i ne bih volio da se takvo što ikome dogodi i ikad ponovi.

– Što se dogodilo?

– Kako se zoveš, mali?

– Marko.

– Ideš li u crkvu?

– Naravno. Svake nedjelje rado dođem moliti Boga. Bio sam znatiželjan pa sam došao ovdje. Čuo sam priče o nekoj jami.

– Marko, iako si dječak i znam da bi te opterećivale ovakve tužne stvari, ipak moraš znati da je ovdje u prošlosti bio velik zločin nad našim nevinim fratrima. Kršćanstvo nas uči da opraštamo, ali neke stvari ne smijemo nikada zaboraviti da se zlo opet ne dogodi. Moraš cijeniti to što danas slobodno možeš ići u crkvu i ispovijedati svoju vjeru – reče Jakov i započne priču.

Godine 1945., pred sam kraj Velikog rata, kada su se mnogi nadali i vjerovali u bolju budućnost, u podrumu samostana fratri su s krunicom među prstima svoju sudbinu predavali Bogu u ruke. Čuli su da se moraju skrivati od partizana, vojske koja je navodno oslobodila naš kraj od zločinaca. Ali na Širokom Brijegu zločinaca nije bilo. Ondašnja vojska, protivnica partizana, bili su ljudi naših krajeva koji su željeli samo braniti svoj dom i ognjište.

Samoprozvani osloboditelji što su došli u naš kraj nisu vjerovali u Boga i željeli su takvo učenje nametnuti svim ljudima te uništiti našu vjeru, tradiciju i običaje. Na glavama su nosili šiljate kape, a na njima zakvačene crvene zvijezde, kao krv crvene, dok su im kraci bili poput trnja. Svatko tko je nosio zvijezdu mogao je slobodno šetati, a neki su je veličali kao svetinju i klanjali joj se kao da je sami Bog. Naš narod jedino je veličao Blaženu Djevicu Mariju – Isusovu majku, a onaj komu se klanjao bio je Bog. Tako su ih učili njihovi roditelji i upućivali njihovi svećenici – fratri.

Muškarci iz našega kraja morali su bježati dok su fratri ostali vjerujući da će u miru nastaviti raditi ono što su oduvijek radili: moliti se dragom Bogu i brinuti se za svoj narod… No, prevarili su se.

Tih kobnih dana u mjesecu veljači navodni spasitelji partizani pustošili su sve hercegovačke župe ubijajući fratre i vjerni puk koji se s njima krio. Nesretnim ljudima, na žalost, nitko nije pritekao u pomoć, kao da je sam pakao došao na zemlju.

Fratri su u podrumu samostana na Širokom Brijegu čekali prestanak pucnjave. Molili su Boga da vojska koja dođe bude milostiva prema njima.

Nakon nekoliko dana čekanja pucnjava je utišana, a neka velika ruka uz galamu glasno je zakucala na vrata podruma. Fratri su se prestrašili buke i nisu htjeli otvoriti. Vojnička čizma nasilno je tada otvorila vrata podruma.

Na vratima je stajao veliki vojnik s crvenom zvijezdom zakvačenoj na kapi. Uz vrijeđanje i psovku naredio je da se fratri odmah vežu žicom.

Partizani su optužili širokobriješke fratre da su surađivali s okupatorom i pucali po »narodnooslobodilačkoj vojsci«. Tjerali su ih da priznaju navodna zlodjela. Naši franjevci nisu imali što priznati, jer znali su da su pred Bogom Stvoriteljem bili nevini. Samo su šutjeli i negirali optužbe što je vojsku još više razljutilo.

Veliki komandir, kako su ga tada zvali, naredio je da se optuženi odvedu u ratno sklonište pored samostana. Navodnim prijekim sudom osuđeni su za zločine i veleizdaju i to na trenutnu smrt, bez prava obrane i žalbe. Razjareni vojnici jedva su čekali izvršenje svog gnusnog nauma. U ratno sklonište su bacili bombu, a potom ga i zapalili nadajući se da će fratrima i kosti izgorjeti te da ih nitko ne će pronaći. Ali dušmani su se prevarili. Sve je to iz prikrajka gledala nekolicina mještana među kojima sam bio i ja kao dječak. Mi smo znali pravu istinu i tiho smo je međusobno prenosili čekajući vrijeme kada će se ona moći javno reći, bez straha od tamnice i progona.

Čekali smo godinama i konačno smo dočekali trenutak. Istina o ovom zločinu isplivala je na površinu. Danas se svake godine u mjesecu veljači sjetimo tih blaženih mučenika. Neka nas njihov zagovor prati i takvo vrijeme neka se više ne ponovi.

Davno se dogodio taj zločin i naši fratri su se žrtvovali za tvoj i sve naraštaje koji dolaze. Tih 66 blaženih fratara sada nas čuva. Više nema rata ni pokolja, a ni crvene zvijezde.

Stari Jakov završi svoju priču malenomu Marku. U oku mu zasja suza.

– Sada je veljača. – reče Jakov. – Zapalimo svijeću i pomolimo se za njihove duše!

– Hoćemo, Jakove!

Marko se vrati kući sretan što je konačno otkrio značenje te misteriozne jame koja je služila kao sklonište, tužan što se takvo zlo dogodilo njegovim dragim fratrima, ali i ponosan na njihovu žrtvu. Sa srcem punim vjere zarekao se da će svim svojim bićem čuvati krvlju branjenu vjeru u Isusa Krista i da mu je nitko nikada ne će ukrasti.

Pero Petrušić

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x