19. listopada, 2020.

KONAČAN OPROST

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Toga prohladnoga jutra na početku veljače, po svemu istog poput nebrojenih prijašnjih, fra Ante je ustao prvi. Bio je starac koji je, eto, u devedesetim godinama života slovio kao najstariji franjevac u širokobriješkom samostanu. Pomolio se i otišao provjeriti poštu ne nadajući se da će pronaći išta, a kamoli pismo. Pismo u današnje vrijeme, i to naslovljeno na njegovo ime! Silno se začudio ne pronašavši ni adresu pošiljatelja. Ušao je u samostan i počeo ga otvarati drhtavim staračkim rukama.

Započeo je polagano čitati:

»Dragi fra Ante,
kada bih ti rekao da sam širokobriješki franjevac, dvije godine mlađi od tebe, znam da mi zacijelo ne bi povjerovao. Ne ću te uvjeravati, niti ti govoriti tko sam, shvatit ćeš sam. Pišem ti, dakle, iz raja i podsjećam te na jedno davno, nikad zaboravljeno prijateljstvo. Znam da me se sada sjećaš, a znam i da se sjećaš one veljače 1945. Navršit će se još jedna obljetnica od smrti mene i 65 druge braće franjevaca. Pišem ti ovo jer znam da sebe kriviš što smo mi umrli, a ti preživio. Pišem ti jer znam da još uvijek nisi potpuno oprostio našim mučiteljima i ubojicama. Znam da te još bole rane i da ti misao često, osobito s dolaskom veljače, presječe i pitanje je li moglo biti imalo drukčije. Često se pitaš zašto si baš ti ostao, preživio i zašto se još barem neki nisu spasili? Znam da jesi, dobro te poznajem. Znam i da se pitaš sjete li se naše ubojice poneke franjevačke kapljice krvi kad u novinama čitaju o Širokom Brijegu ili im na trenutak zatitra srce kada se misao nehotice vrati u 1945. Ne znam i doista ti ne mogu reći. Samo Bog to zna. I meni je bilo teško oprostiti im, jer ti se nit života ne prekida svakoga dana. Sjećam se zajedničke molitve krunice naših srca, kako ponosno stoji nasuprot porugama i vrijeđanjima njihovih bezosjećajnih duša. Sunce je toga dana posebnim svjetlom obasjavalo zrna krunice. Fra Ante, moli da se te duše obrate! Znam da je teško i da se čini besmisleno, ali Bog ih želi natrag u svome okrilju. Oprosti im. Čini se nemoguće, znam, ali Bog misli da nije tako. Vjerujte Mu. Gospa uvijek pazi na vas. I svake zime, svake nove veljače, u svakoj krunici i dolasku novoga sjemeništarca sjetite se nas i naše ljubavi za ovaj samostan, ovaj divni narod i našu dragu vjeru i domovinu. Drago mi je što je naša krv vratila rumenu boju licu našega naroda i, ako treba, opet bih za to mogao umrijeti! Jednoga dana nadam se ponovnom susretu u raju!

Tvoj prijatelj, fra Nenad!«

Fra Ante skinu naočale otirući suze koje su mu se kotrljale niz lice. Napokon je, svim srcem, zauvijek, oprostio!

Matea Previšić, 8. r.
Osnovna škola Vladimira Pavlovića, Čapljina

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x