27. rujna, 2020.

KAKO IZNOVA POBITI FRATRE?

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Jugoslavenski revolucionar, jugoslavenski novinar i jedno pismo iz resavske škole

Zagreb, 11. studenoga 2012. (Zvonko Pandžić / hrsvijet.net) – U Novostima (br. 671.), listu Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, piše Marinko Čulić (Himna NOBa) sljedeće rečenice: »Negdje polovicom Drugog svjetskog rata gvardijan franjevačkog samostana u Širokom Brijegu poslao je pismo Anti Paveliću u kojem predlaže da se stanovništvo Dalmacije raseli u istočnu Bosnu i druge dijelove NDH. Obrazlaže to masovnim partizanskim ustankom u dalmatinskom kraju, zbog kojeg nigdje više “ne bi smjelo biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH”. Pismo s ovim drastičnim demografskim preporukama nikada nije stiglo Paveliću, jer su ga zajedno s ostalom poštom koja je poslana iz Širokog Brijega u Mostar zaplijenili borci Treće dalmatinske brigade, koji su tada vodili teške borbe u Hercegovini. O pismu i njegovom sadržaju saznajemo tek danas, iz knjige sjećanja epski poznatog partizanskog komandanta Vicka Krstulovića (1905. – 1988.) Memoari jugoslavenskog revolucionara, koja je čekala na objavljivanje puna tri desetljeća.«

Čulić se naravno nije potrudio provjeriti postoji li to pismo uopće, iako veli da je u e-mail korespondenciji s Krstulovićevim sinom Vladimirom, tko ga je gdje i kada arhivirao, ili pak 70 godina čuvao. Dovoljno mu je bilo to pročitati kod Krstulovića, odnosno kod njegova ghostwriter-a, da bi sadržaj primio zdravo za gotovo, suviše dobro to se pismo uklopilo u njegov svjetonazor.

Ja sam ipak posumnjao u postojanje toga pisma već zbog samoga sadržaja. Kao prvo: da bi jedan Hercegovac, k tome i fratar, i k tome u službenoj prepisci, Dalmatince paušalno nazivao izrodima, jest, kako onda tako i danas, za upućene ljude nepojmljivo. Zašto? Zato što su hercegovački Hrvati još od stvaranja suvremene hrvatske nacije u Ilirskom pokretu zavičajna podrijetla (Dalmatinac, Hercegovac, Bosanac, Slavonac, Zagorac, itd.) držali varijablama, dočim je jedina konstanta za njih bila i ostala Hrvat s krajnjim ciljem stvaranja hrvatske države. Konačno, jedino u pretpostavljenom zajedništvu svih zavičajnih tradicija moglo se sanjati o državnoj nezavisnosti, a uska suradnja Hercegovaca i Dalmatinaca, zajednička hajdučka i antiturska borba, imala je već stoljetnu tradiciju. Iz te tradicije rezultira i »sveto ime Hajduk«, koji je dobio ime, usput budi rečeno, poglavito po glasovitom hercegovačkom hajduku Andrijici Šimiću, što su ga tisuće Splićana dočekali u Splitu kada se vraćao s tridesetogodišnje robije u Kopru. Izrodom bi tko možda nazvao kakvog autonomaša koji je bio (ili ostao) na strani Talijanâ ili srpskog kralja Aleksandra Posljednjeg a protiv svojih hrvatski usmjerenih narodnjaka, moguće također splitske i trogirske četnike iz splitskog četničkog bataljuna (1940. – 1943.). Ali tako nazvati sve Dalmatince paušalno bez ikakve ograde, ne samo da je nepojmljivo za Hercegovca, nego je i očevidno glupo i poglavito odveć prozirno, jer izravno upućuje na kuhinju iz koje to »pismo« dolazi.

Ipak, pokušao sam ući u trag tom pismu, svim mojim dvojbama unatoč. Ne spominje ga Joža Horvat u agitpropovskim Dokumentima (1946.), ni mason Viktor Novak (Magnum crimen, 1948.), iako bi obojici kao i Agitpropu takvo jedno pismo bilo itekako dobrodošlo da potkrijepe svoje poznate teze o »zločinačkoj aktivnosti jednog dijela katoličkog klera«. Jednostavno rečeno, iako »epski« Vicko Krstulović (ili njegov ghostwriter) spominje to gvardijanovo pismo, nitko ga do danas nije vidio, pa najvjerojatnije nikada i nije bilo napisano.

No, možemo i na drugi način provjeriti je li to pismo postojalo. Tko je, naime, bio gvardijan franjevačkog samostana sredinom 1943. na Širokom Brijegu? Do rujna te godine, dakle u vrijeme (fingiranog) nastanka pisma, to je bio fra Bože Bubalo. Njega je narodna vlast poslije rata bez suda zatočila u Ljubuškom, dva ga puta 1946. noću izvodila na fiktivno strijeljanje, sve dok nije duševno posve skrahirao. Tada su ga pustili bez presude, desetljećima je bolovao i umro 1987. Ni to ni neko drugo pismo »islednici« mu nisu nabijali na nos, kao ni desetcima drugih fratara koji su robijali u Zenici sve do 80-ih godina prošloga stoljeća. Da ga je bilo, zacijelo fra Bože ne bi bio »samo fiktivno« strijeljan.

Od rujna 1943. do ubojstva u veljači 1945. gvardijan je na Širokom Brijegu bio fra Andrija Jelčić, nekoliko mjeseci kao vikar (zamjenik gvardijana), a potom i službeno kao gvardijan. On je sa sedmoricom drugih fratara iz franjevačke hidrocentrale na rijeci Lištica odveden u pravcu Posušja i Imotskog (tj. »via Spalato«) i svi su pobijeni. Gdje, ni danas nije jasno. Krstulović je, kao najviši partijski dužnosnik na terenu, sigurno znao za ubojstvo gvardijana Jelčića sa Širokog Brijega, kao i drugih fratara (dvojica su bila iz moje uže obitelji), bio je konačno u to vrijeme u Hercegovini. Ukoliko Krstulovićev sin Vladimir, kao urednik očeve knjige, ne pokaže to pismo, osobno ću zaključiti: a) da je njegov otac bio izravno uključen u ta masovna ubojstva jer je očito znao za smrt gvardijana sa Širokog Brijega fra Andrije Jelčića i njegovih drugova objavljujući kao jedini (iako eto posmrtno) smrtonosnu optužnicu u obliku fingiranoga pisma širokobriješkoga gvardijana. Osim toga nedvojbeno je da su ih upravo njegovi partizani (kao najodgovornije političke osobe na terenu svih partizanskih jedinica u operacijama Široki Brijeg i Mostar) odveli i pogubili. Ne mogu tvrditi b) da je on osobno izdao takvo naređenje, suviše je, naime, zapovjednika VIII. korpusa bilo žedno fratarske krvi, ali Krstulović zacijelo referira ono što je po tradiciji »resavske škole« fabricirala OZNA ili on sam: gvardijan na Širokom, biva, mrzi Dalmatince, surađuje s Pavelićem, pa tko će reći da nije zaslužio smrt? A da bi Krstulović i(li) OZNA »zabacili trag« o tome kako su pogubili gvardijana sa Širokog Brijega i njegovu subraću, ne spominju mu ime, te fabuliraju o borbama Treće dalmatinske brigade oko Širokog Brijega (na putu Široki Brijeg-Mostar) sredinom 1943. Treća dalmatinska je u stvarnosti tada (sredinom 1943.) bila sjeverno od Mostara (bitka na Neretvi), prešla je Neretvu i dospjela do Nevesinja. Vrhovni štab ju je nakon toga rasformirao zbog navodnih ili stvarnih pogrješaka. Usput, do veljače 1945. partizani nisu uspjeli presjeći cestu Široki Brijeg-Mostar e da bi tu Treća brigada uopće mogla zaplijeniti spomenuto pismo. To su mogli nakratko učiniti tek na putu od Mostara za Sarajevo za vrijeme bitke na Neretvi 1943. Cestu su Nijemci potom branili do travnja 1945. zbog izvlačenja svoje vojske preko Dubrovnika, Mostara i Sarajeva prema Zagrebu i Austriji. Iz istoga su razloga naravno mjesecima branili i Široki Brijeg kao dominantnu kotu, a ne kao franjevački samostan.

Upravo za krvavih dana početkom veljače 1945. u Hercegovini boravi, kako rekoh, Vicko Krstulović i to kao najviši partijski dužnosnik iz Hrvatske zajedno s Avdom Humom iz Bosne i Hercegovine. Slikani su na glavnoj bini na mitingu u Mostaru u povodu »oslobođenja« grada, nekoliko dana nakon što su pobijeni franjevci sa Širokog Brijega i iz Mostara. Posljednji su (njih dvanaest) jednostavno bili povezani žicom i bačeni u nabujalu Neretvu. Gvardijana Jelčića, kao i drugih 65 fratara u Hercegovini, pobila je partizanska i jugoslavenska ruka, preostali su uhićeni i poslani na robiju, brojni svećenici nastradaše i u Dalmaciji. Pobio ih je uglavnom VIII. korpus NOVJ-e, o bezbrojnim ubojstvima civila ovdje ne govorim. Nešto o tim »devijacijama« VIII. korpusa i vlastitoj ulozi u tim događajima mogao je Krstulović u svojim revolucionarnim memoarima zapisati, a ne gvardijana Jelčića i njegove drugove danas – u streljačkom stroju zajedno s Marinkom Čulićem – iznova strijeljati.

Da novinar Čulić ne dovodi u sumnju štivo Vicka Krstulovića ne iznenađuje. On i danas uopće ne krije da još uvijek sanja o jugoslavenstvu i bratstvojedinstvenoj srpsko-hrvatskoj vojnoj doktrini, u kojoj za tamo neke Hercegovce, a moguće i za »ruralne Dalmatince« – sve odreda integralistički Hrvati – mjesta ne može biti. Naravno da ne može, oni su stajali na putu i kraljevsko-jugoslavenskoj i komunističko-jugoslavenskoj ideologiji, koju su jednom zauvijek, u zajedništvu sa svim domoljubnim Hrvatima, porazili i uništili. Upravo to smeta Čuliću. Stoga on i hvali dalmatinske partizane i Vicka Krstulovića, udarili su, koje li etike, biva po svojima, po fratrima ili ustašama posve svejedno, a to da je bio zalog uspjeha oružanog komunističko-projugoslavenskog i srpsko-hrvatskoga bratstva i jedinstva. Quod erat demonstrandum.

Kako Čulić nigdje u Hrvatskoj ne nalazi javnu podršku za restituciju Jugoslavije i propale ideologije, svi normalni ljudi odavno znaju da je sve to zauvijek prohujalo s vihorom, poziva se na osuđenog »pretvorberaša« Danijela Ivina, nazvavši ga snishodljivo povjesničarom. I taj bi, poput Čulića, danas htio da su žrtve franjevaca i stotina tisuća Hrvata manje vrijedne od žrtava koje su pale za komunizam i svjetsku revoluciju, za staljinizam i jugoslavenstvo raznih boja, pa da stoga valja zabraniti državno sjećanje na hrvatske žrtve. Viribus unitis Čulić i Ivin nastoje trenutno podzemnim akcijama da zabrana sjećanja na hrvatske žrtve (vetitum est eos memoria tenere) postane i službena politika Milanovićeve vlade.

Naposljetku, pročitao sam negdje da je Marinko Čulić nekoć bio u službi KOS-a. Ja u to ne vjerujem. Njega nitko nikada nije trebao zavrbovati. Čovjek koji je i danas uvjeren u ispravnost ideologije davno crknutoga jugoslavenstva morao je, poput Vicka Krstulovića, u svojoj mladosti biti još rigidniji skojevac i pobornik partijske (i autonomaško-jugoslavenske) linije revolucionarnog prava nego li danas. Čulić je stoga svojedobno, u najboljem slučaju, mogao unutar uskoga kruga svojih partijskih istomišljenika »isleđivati«, tj. prosuđivati tko je od njih trockist, maoist, anarholiberal i sl., što KOS-u nije moglo biti od velike koristi. Za sve druge ljude, za koje se u prvom redu zanimao KOS, dakle za posve normalne Dalmatince i Hercegovce koji u velikoj većini nisu voljeli ni Jugoslaviju ni Partiju ni Vrhovnoga Komandanta, niti slavili četrdesetu obljetnicu na čelu Partije i osamdesetu obljetnicu njegova života, Čulić je jednostavno bio apsolutna kontraindikacija! Gdje bi se on pojavio normalni dečki bi, ne dvojim, migom jedan drugomu signalizirali ono što i danas vrijedi: cave canem!

Krstulović je opet starija priča, ali iste autonomaške i protuhrvatske orijentacije. Dok sam u Splitu išao u školu od nekih ljudi sam čuo da on i nije bio tako loš čovjek, da je svakako bio bolji od Baje, samo eto malo nagao i ograničenih vidika. Navodno je mogao pobiti i osuditi daleko više ljudi nego li je to stvarno učinio. Vjerojatno, iako je na tisuće ljudi pogubljeno u Dalmaciji 1945. i 1946, dakako bez suda i sudišta, ali naravno ne bez njegova znanja. Njegova nekrofilska i morbidna uredba o prekapanju neprijateljskih grobišta i govor protiv Crkve iz 1952. pokazuju što može od jednoga čovjeka učiniti nepopravljiva autonomaška tradicija integralističkog jugoslavenstva i partizanska (staljinistička) svirepost, komunistička ideja besklasnoga društva je tu manje važna. Odnosno, kako je meni kao školarcu moj djed pojasnio što su to komunizam i jugoslavenstvo: oboje su manje-više nastranost i bolest, međutim, komunizam je izlječiv. Mladići kada odrastu i opamete prebole komunizam kao i ospice. Jugoslavenstvo je, pak, daleko opasnije jer je neizlječivo, ono će tek s vremenom polako izumrijeti.

Ovu teoriju moga djeda potvrđuju tvrdokorni Jugoslaveni Krstulović i Čulić. U njihovoj nastranoj i propaloj ideologiji autonomaškog i bratsvojedinstvenog srpsko-hrvatskog jugoslavenstva i oružanog bratstva pod simbolom zvijezde petokrake svako je ubojstvo predmnijevanog neprijatelja, pa tako i gvardijana sa Širokoga Brijega, nalazilo svoje teorijsko opravdanje, kako onda tako i danas. Ljudsko dostojanstvo ta kolektivistička ideologija nije poznavala, pa u tome ne zaostaje za fašizmom. Krstulović je doduše već odavno mrtav, ali njegove ideologijske aveti masovnih smaknuća još uvijek budi i još jedno vrijeme budit će Marinko Čulić, pa makar to bilo, u nedostatku boljih argumenata a hineći pravičnost, uz pomoć pisama resavske provenijencije.

(Tjednik Novosti nije htio objaviti ovaj ispravak!)

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x