Menu
13. studeni, 2019.
Menu

JESU LI FRANJEVCI BILI LEGITIMAN VOJNI CILJ ILI ŽRTVE ZLOČINA?

Print Friendly, PDF & Email

Jesu li širokobriješki franjevci ubijeni u borbi ili je nad njima izvršen ratni zločin? Iako se na prvi pogled ovako definiran upit doima kao nedopustivo pojednostavljena dvojba, doista u ovom slučaju postoje samo dvije mogućnosti: ili su usmrćeni sudjelovanjem u oružanim sukobima ili su, pak, nevini ubijeni?

Negdje s kraja proljeća ove godine zahuktala se u javnom prostoru polemika o načinu i okolnostima stradanja širokobrijeških franjevaca u veljači 1945. Valja podsjetiti da se slična polemika vodila i 1971., doduše u drukčijim i opasnijim uvjetima, kada je brošura »Široki Brijeg« dr. fra Gojka Muse koji se usudio u to vrijeme napisati da su širokobriješki franjevci nevini pobijeni, izazvala žestoku medijsku i političku hajku (naročito beogradskih Večernjih novosti, Borbe, Politike, NIN-a i sarajevskog Oslobođenja) protiv više od stotinu hercegovačkih franjevaca, koji su, na čelu s tadašnjim provincijalom dr. fra Rufinom Šilićem, odlučili braniti ugled pobijene subraće s uvjerenjem (i jamčeći svojim potpisima) da ovi nisu sudjelovali u oružanim sukobima, da nisu nosili oružje, da nisu pružali nikakav otpor i da su posve nevini ubijeni, i to nakon okončanja oružanih sukoba na Širokom Brijegu.1

Sličnu medijsko-političku kampanju o širokobriješkim franjevcima pokrenut će pola stoljeća kasnije intervjuom u riječkom Novom listu od 13. travnja 2019. dr. Ivo Josipović, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i to ovom izjavom: »Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.«2 U ovom prilogu osvrnut ćemo se, upravo »povijesne istine radi«, na ključni dio ove izjave i pogledati kako stoji u provjeri dokaza koje nam podastire dr. Josipović. Zadržat ćemo se konkretno na tvrdnji da su se franjevci uključili u ratna djelovanja i, prema pravniku Josipoviću, bili legitiman vojni cilj. Za potkrjepu ili kao dokaz za ovu tvrdnju Josipović se pozvao na studiju izvjesnog »dr. Anića« te na »dokumenta iz arhiva« u Republici Hrvatskoj i u BiH, koji, prema Josipoviću, »jasno potvrđuju da su u vojnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca sudjelovali i širokobriješki fratri, da su se snažno i uporno borili, da je na zvoniku bilo mitraljesko gnijezdo, a oko samostana minsko polje.«3 U rastućoj polemičkoj plimi, koja je uslijedila nakon njegova intervjua, dr. Josipović će se za dodatni dokaz pozvati i na izjave svjedoka, točnije na to da su mu se »javili mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci.«4 Pa idemo provjeriti ove tvrdnje.

Dokazi ili propaganda?

Referirajući se na »dr. Anića«, Josipović je očito mislio, a što je u polemici kasnije i potvrdio, na dr. Nikolu Anića, bivšega partizana, pripadnika 12. dalmatinske brigade i sudionika borbi za Široki Brijeg,5 potom oficira JNA te dugogodišnjeg predavača na Vojnoj akademiji u Beogradu do umirovljenja 1982. Nije nevažno pripomenuti da je Anić doktorirao kao umirovljenik (2002.), u 79. godini života.6 Pozivajući se na njegovu »studiju«, Josipović je očito mislio na Anićevu knjigu »Povijest osmog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945.«7 Već je u naslovu knjige uočljiva manipulacija s namjerom kroatiziranja jednoga, inače, jugoslavenskog partizanskog korpusa, čiji je stvarni naziv glasio: »Osmi korpus narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.« Niti na jednom od izvornih dokumenata Osmog korpusa, kao i dokumenata bilo koje druge partizanske formacije, ne piše da se radilo o oružanoj formaciji »vojske Hrvatske«, kako Anić iskrivljuje, nego »vojske Jugoslavije«.8 To je tipičan primjer manipulacije s naizgled nebitnim detaljima, a koji zapravo imaju svrhu dezinformirati javnost, prikazujući ratna djelovanja komunističko-partizanskih postrojbi iz vremena Drugoga svjetskog rata kao primarno hrvatske državotvorne vojno-političke ciljeve. To su bile jugoslavenske partizanske postrojbe, predvođene komunistima, koje su se u državotvornom pogledu borile, u skladu s ratnim ciljevima ondašnjeg komunističkog vodstva, za obnovu Jugoslavije na komunističkoj ideološkoj platformi, s federalnim ustrojem po tadašnjem sovjetskom modelu.8

Što, dakle, stoji u Anićevoj knjizi pa se Josipović odlučio za potkrjepu svojih tvrdnji pozvati upravo na njegovo djelo? Valja još jednom podsjetiti da je Anić kao pripadnik 12. dalmatinske brigade i sam sudjelovao u borbenim djelovanjima i partizanskim napadima na Široki Brijeg, pa bi se možda moglo očekivati da bi eventualno kao očevidac mogao posvjedočiti kako je osobno ratovao protiv naoružanih franjevaca. Toga, međutim, nema u njegovoj knjizi. Unutra nema niti dokumenata koji bi na bilo kakav način dokaz(iv)ali ili ukazivali na oružani otpor franjevaca ili na njihovo sudjelovanje u borbama. U Anićevoj knjizi nema nikakvih konkretnih dokaza, nego su tek navedeni dijelovi izjava njegovih nekadašnjih suboraca u širokobriješkim borbama, tadašnjih političkih komesara Fabijana Trge9 i Milana Rake,10izrečenih 1985. na jednom »okruglom stolu« u Mostaru i potom 1986. objavljenih u zborniku »Mostarska operacija«.11 Rako je tada (također bez ikakvih dokaza) samo ustvrdio da su partizanskoj jedinici, koja je upala u širokobriješki samostan, »pružili otpor, osim njemačkih i ustaških vojnika, i grupe naoružanih klerika«, da bi na to dodao kako je u tim borbama »poginulo (je) i 12 pripadnika samostana, svećenika i klerika«, pozvavši se za izvor te informacije na »podatke iz glasila hercegovačkih franjevaca “Mir i dobro”, br. 5/1971.«12 Treba li napominjati da su upravo u vlastitom glasilu hercegovački franjevci nijekali umiješanost njihove subraće u oružani sukob!?

Fabijan Trgo je bio politički komesar u istoj 12. dalmatinskoj brigadi u kojoj je bio i Anić i također je sudjelovao u partizanskim napadima na Široki Brijeg. Zanimljivo je da se Josipović (preko Anićeve knjige) poslužio sličnim argumentom kao i Fabijan Trgo prije više od 30 godina na ovom skupu u Mostaru. Trgo je tada (kao i Josipović danas) tvrdio da postoje dokumenti koji dokazuju da su širokobriješki franjevci oružjem pružali otpor partizanima, izjavivši doslovno sljedeće: »Dokumenti naše, njemačke i ustaško-domobranske provenijencije jasno i nedvojbeno kazuju da su se u vrijeme borbi za oslobođenje Širokog Brijega u samostanu i na položajima oko njega, u istom stroju sa njemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama, nalazili i svećenici sa puškom u ruci (istaknuo I. Š.).« 13 Te dokumente, međutim, nije pokazao niti uputio na njih. Zašto ih, ukoliko postoje, upravo general-potpukovnik Fabijan Trgo nije objavio kad je svojevremeno bio urednik višetomnog »Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije« u izdanju Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, u kojemu su godinama objavljivani izvorni dokumenti iz Drugoga svjetskog rata? I Josipović, optužujući širokobriješke franjevce za sudjelovanje u borbi, upućuje na arhivsku građu u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim arhivima, želeći ostaviti dojam da su mu poznati dokumenti iz te građe. No, ne bi se reklo da zna o čemu govori, jer bi se u protivnom suočio s nečim što bi ga odvelo u malo veće probleme. Problem je najprije u tomu što takvi dokumenti, koji navodno postoje i u kojima se navodno pokazuje i dokazuje sudjelovanje franjevaca u oružanim sukobima, nikada i nigdje nisu objavljeni od svršetka Drugoga svjetskog rata do danas. Ponovno se pitamo zašto, ako znamo da za to nije bilo nikakvih smetnji barem u vrijeme jugoslavenskog komunizma? Odgovor bi mogao biti vrlo jednostavan: možda zato što ne postoje! Ovdje bih dodao i jednu osobnu crticu. Budući da sam u pripremi i prikupljanju građe za pisanje knjige »Metastaze jedne revolucije« pregledavao i građu (kako partizanske, tako i »njemačke i ustaško-domobranske provenijencije«) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao i građu u Arhivu hercegovačko-neretvanske županije/kantona u Mostaru i budući da u pregledanim dokumentima nisam pronašao nikakvih potvrda o oružanim aktivnostima širokobrijeških franjevaca, onda sam kroz razgovor s pojedinim djelatnicima arhivskih ustanova (uključujući i zamjenika ravnatelja/direktora Arhiva BiH u Sarajevu), odlučio posjetiti i Vojni arhiv u Beogradu. Tamo sam pronašao nekoliko važnih dokumenata koji tematiziraju upravo borbe 6. – 8. veljače 1945. na Širokom Brijegu, ali u njima nigdje ni traga o onomu što su tvrdili i preuzimali jedan od drugoga Trgo, Rako, Anić i Josipović. Pa na temelju čega se onda desetljećima vrte i ponavljaju izjave o franjevcima »s puškom u ruci«?

Prva takva verzija pojavila se u ratnom propagandnom tisku i to već sljedeći dan po partizanskom zauzimanju Širokoga Brijega. Odmah je 8. veljače u komunističko-partizanskom glasilu Borba objavljen članak pod naslovom »Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama«. Taj je tekst tipična ratno-huškačka propaganda, prepuna brutalnih etiketiranja (bez ikakvih dokaza), kojoj je očigledna namjera bila prikazati sve franjevačke samostane u BiH kao »ustaška legla«, a franjevce kao navodne organizatore i predvodnike oružanog otpora partizanskim snagama. Članak u Borbi je zapravo nastao kao propagandna podloga s ciljem amortizacije i opravdanja masovnih i pojedinačnih odvođenja i ubijanja hercegovačkih (ali i bosanskih) franjevaca, koji su već bili u tijeku po Hercegovini i naročito na Širokom Brijegu.14 Taj su tekst preuzele pa »nadograđivale« i druge jugoslavensko-komunističke tiskovine, poput Politike i Vjesnika, u kojima su za Široki Brijeg pisali da su i »fratri ustaše iz ovog franjevačkog samostana učestvovali u borbi« i da su upravo oni pružali »najžešći otpor«, te da su kao »puškomitraljesci i borci s karabinima i bombama (i) poginuli (su) u ovim borbama«.14 Ratno-propagandne uratke nakon toga preuzimaju (i na njima dorađuju svoje »nove« teze) jugoslavensko-komunistička historiografija i publicistika, a zatim i partizanska memoaristika, proširujući optužnicu protiv širokobrijeških franjevaca sa sve bizarnijim detaljima poput, primjerice, puštene glasine u javnost kako su širokobriješki franjevci polijevali partizane vrelim uljem sa samostanskih otvora.14 U onodobnoj pseudoznanstvenoj propagandi prednjačio je notorni Viktor Novak sa svojim pamfletskim »klasikom« pod naslovom »Magnum crimen« (prvo izdanje 1948.), u kojemu je samostan na Širokom Brijegu nazvao »ustaškom kulom« i »ratničkim uporištem« iz kojega su, tako Novak dalje, »fratri na sve strane sijali smrt«, dodajući da su po svršetku borbi »nađeni u samostanu i crkvi ustaški fratri, koji su se borili u svojim mantijama na strani ustaša i Nijemaca kao puškomitraljesci i borci«.14 S obzirom na količinu faktografskih pogrješaka i krivotvorina, ovo Novakovo voluminozno djelo odavno je već u znanstveno-stručnoj javnosti ocijenjeno kao »nadrihistoriografski pamflet«,15 pa se vjerojatno zbog toga ni Josipović nije usudio pozvati na njega. No, da je u komunističkoj Jugoslaviji definitivno bio trasiran put i način kako će se ubuduće smjeti opisivati i tumačiti uloga i sudbina širokobrijeških franjevaca, trebalo je biti svima jasno nakon »pravorijeka« maršala Josipa Broza Tita, koji je »protumačio« u jednoj izjavi da su se »u Širokom Brijegu u Hercegovini, zajedno s Nijemcima i ustašama, borili i mnogi fratri protiv naše oslobodilačke vojske« pa da su onda, tako Tito dalje, »razumije se, izginuli zajedno s Nijemcima i ustašama«.14 Titov »pravorijek« uistinu je nešto kasnije dobio i stvarnu pravosudnu »potvrdu« kada je Vrhovni sud Jugoslavije svojom presudom u Beogradu od 15. listopada 1971. zabranio »raspačavanje štampane stvari sa društveno-štetnim sadržajem«, tj. knjižice »Široki Brijeg« u kojoj se netko, eto, bio usudio prikazati pobijene širokobriješke franjevce kao nevine žrtve.14 Nakon svega ostala je samo još jedna »sitnica« – stvarni dokazi! Za to su se trebali pobrinuti nekadašnji partizanski borci i politički komesari, a poslije vojni povjesničari poput Trge, Rake, Anića i sl., koji su trebali pribaviti ozbiljne dokaze te Titovom »pravorijeku« i presudi Vrhovnoga suda dati i uvjerljivu »znanstvenu« podlogu. Međutim, izuzev jalovih uzajamnih citiranja i spominjanja postojanja takvih dokumenata i ponavljanja jedne te iste optužbe, nikada nisu predočili niti jedan dokumentirani izvor kojim bi pokazali i dokazali da su franjevci doista ubijeni kao sudionici u borbama.

Što zapravo pokazuju izvorni dokumenti?

Prije osvrta na sadržaje najvažnijih izvornih dokumenata o borbama na Širokom Brijegu u veljači 1945., potrebno je podsjetiti na to da su gimnaziju, konvikt i samostan na Širokom Brijegu (kao i druge franjevačke ustanove po Hercegovini) koristile različite vojne formacije tijekom Drugoga svjetskog rata, uključujući i partizane, koji su, kako pokazuje jedan partizanski dokument, odmah po zauzimanju Širokoga Brijega isto tako koristili samostan u vojne svrhe.15 Hercegovačkim franjevcima nije odgovarala nazočnost nijedne vojske u njihovim ustanovama, pa tako ni na Širokom Brijegu. U svom poslijeratnom pismu dr. Krunoslavu Draganoviću, fra Tugomir Soldo pisao je kako su i bivši provincijal dr. fra Krešimir Pandžić i tada aktualni provincijal dr. fra Leo Petrović uzaludno »molili i energično tražili od hrvatskih i njemačkih vlasti« da se premjesti fronta nekoliko kilometara dalje od Š. Brijega.16 Dr. Petrović je kao provincijal prosvjedovao zbog toga što su njemačke snage koristile samostanske prostorije kao vojnu bolnicu, kako pokazuje njegov službeni dopis s kraja 1944., upućen generalu Adolfu Sabljaku, tadašnjem opunomoćeniku vlade Nezavisne Države Hrvatske kod njemačkoga stožera u Mostaru, a u kojemu se provincijal žali da su Nijemci »nasilno« pretvorili dio samostana na Širokom Brijegu u vojnu bolnicu (Lazarett) te da su njemačke postrojbe na isti način zaposjele i još neke franjevačke kuće i samostane po Hercegovini. U svom dopisu, uz apostrofiranje Širokoga Brijega, ističe i ovo: »Ovakvo je stanje uistinu neodrživo. Naročito iztičemo, da su svi naši samostani i kuće nasilno (istaknuo I. Š.) zaposjednute po njemačkim vojnim jedinicama.« Provincijal je u svojoj žalbi naglasio da je upravo »prisutnost njemačkih vojnih jedinica izazivala dosada« višestruka bombardiranja franjevačkih objekata i crkava i moli generala Sabljaka da se zauzme kod Nijemaca da napuste franjevački samostan i konvikt na Širokom Brijegu.17

Premda je, dakle, korišten isključivo kao vojna bolnica, partizanska »artiljerijska« paljba je od samog početka napada na Š. Brijeg (6. veljače) bila usredotočena upravo na samostan.18 A taj je punkt u odnosu na ostale bio relativno slabije branjen (prema procjenama partizanske strane s nekih 250 vojnika19) i zapravo je među prvima zauzet, jer ni po svom položaju ni po broju vojnika nije predstavljao najvažniju točku obrane Širokoga Brijega. Postojalo je, dakle, više utvrđenih i strateški važnijih punktova za obranu Širokoga Brijega, a prema jednom partizanskom obavještajnom izvješću o »utvrđenjima i položajima« na Širokom Brijegu, u pobrojanim obrambenim punktovima ne navodi se samostan (s konviktom i gimnazijom), nego položaj »između Šuškova Brijega i samostana«.20 U jednom drugom partizanskom izvoru stoji da je obrambeni položaj bio »Šuškov Brijeg ispod samostana.«21

Unatoč činjenici da samostan nije ubrojen u utvrđene obrambene punktove (nego je to bio navedeni pojas ispod samostana), prvi i najjači napad partizanskih snaga na Široki Brijeg izveden je upravo na samostan. Premda je, kako stoji u partizanskim izvorima, prvotno dobio »divizijsku« zapovijed napasti »u širem rajonu« samostanskog kompleksa, štab 11. dalmatinske brigade odlučio je da neposredno pred početak napada »artiljerija« prvo tuče samostan.22 Ta je odluka pravdana obrazloženjem da se radilo o »masivnim kamenim zgradama« pa je navodno bilo »očekivano« da će se odatle »naročito pružiti snažan otpor«,23 iako je onih 250 vojnika bilo razmješteno po bunkerima i rovovima ispod samostana. Ovdje se postavlja logično pitanje: zbog čega su upravo samostan, gimnazija i crkva bili prva meta napada partizanske »artiljerije«, ako se zna da je utvrđena crta obrane (bunkeri, rovovi, minirani prostor) bila u podnožju brijega, tj. ispod samostana? Da su obrambene njemačke i ustaško-domobranske snage početkom i za vrijeme najžešćih borbi najprije bile u rovovima i bunkerima ispod samostana, potvrđuju opet partizanski izvori; naime, u osvrtu na prijelomne trenutke sukoba opisuje se kako »moral i upornost neprijatelja sada već popušta… Napuštali su rov po rov, bunker po bunker (istaknuo I. Š.)«.24 Logično je, isto tako, da su se, napuštajući »rov po rov, bunker po bunker«, povlačili gore, prema platou na kojem su se nalazili samostan, crkva i gimnazija.

Josipović je u svojoj izjavi spomenuo i »mitraljesko gnijezdo« na zvoniku. Nije isključena mogućnost da se netko od pripadnika njemačkih ili ustaško-domobranskih postrojbi u povlačenju iz rovova i bunkera popeo na zvonik i odatle pucao, no i to je dvojbeno s obzirom na činjenicu da su, opet prema partizanskim izvorima, snažnom »artiljerijskom i tenkovskom paljbom« već prvoga dana zapaljeni i oštećeni kako gimnazija i samostan, tako i zvonik crkve.25 Sutradan, 7. veljače, svladan je i probijen utvrđeni obrambeni pojas i partizani su toga dana popodne ovladali i čitavim samostanskim kompleksom.26 Time dolazimo do ključnog momenta, do tvrdnje da su im pri tome i franjevci pružali oružani otpor. Već je naglašeno da se u jugoslavensko-komunističkom tisku, publicistici i vojnoj historiografiji to navodilo i prenosilo kao utvrđena i neporeciva činjenica, što je naposljetku dobilo i sudsku potvrdu s instance Vrhovnog suda. Spomenuli smo također da je u zborniku »Mostarska operacija« Milan Rako napisao (pozvavši se na izvor koji upravo demantira takvu tvrdnju!) da su franjevci sudjelovali u toj borbi i pri tome izginuli. Godinu dana nakon objave toga teksta, Rako se više potrudio i u suautorstvu sa Slavkom Družijanićem (također bivšim pripadnikom 11. dalmatinske brigade) objavio monografiju o svojoj brigadi, gdje je ponovno istaknuo da su u samostanu Široki Brijeg »pružili otpor pored vojnika i grupe naoružanih klerika«. I tu je (opet se pozivajući na franjevačko glasilo »Mir i dobro«) ponovio kako je »pored gubitaka naših jedinica i neprijatelja, poginulo i 12 pripadnika samostana – što svećenika, što klerika.«27 Ovaj put, međutim, malo je proširio »dokaze« tako što se pozvao na jednu izjavu komandira čete Ivana Jukića, koji, pišu Rako i Družijanić, »kasnije u sjećanju navodi da se njegovoj četi predalo 6 naoružanih klerika.«28 Ostavimo sada po strani pitanje koje se i ovdje nameće, a ticalo bi se postupka prema zarobljenicima, i zadržimo se na srži teme: ako su franjevci (»klerici«) doista sudjelovali u borbi, to bi onda svakako moralo biti spomenuto negdje u izvješćima onih partizanskih formacija koje su vodile borbe i zaposjele samostan. Pregledao sam »Operaciski dnevnik« štaba 8. korpusa i izvješća svih štabova (za ovu temu) najvažnijih partizanskih formacija iz sastava 8. korpusa (26. dalmatinske divizije i 11. brigade). U njima se nigdje, ni u jednom od brojnih dokumenata, ne spominje bilo kakav način sudjelovanja franjevaca u oružanom otporu. U Vojnom arhivu u Beogradu pohranjen je za ovu temu možda najvažniji dokument. Riječ je o izvješću jednoga od bataljuna (iz sastava 11. brigade) koji je 7. veljače svladao otpor protivničkih vojnih snaga i ušao u samostanske prostorije. U tom se izvješću navodi točno vrijeme ulaska ovoga bataljuna u samostan, broj poginulih i ranjenih partizana, broj ubijenih i zarobljenih pripadnika protivničkih snaga, navedeni su i precizni podatci o zaplijenjenom oružju i streljivu, no nigdje se ni u jednom detalju ne spominju naoružani franjevci ili »klerici« kao sudionici borbe.29 Ako je pobrojan čak i zaplijenjeni materijal, teško je zamisliti da bi se jedan takav krupan događaj, kao što bi bila borba s naoružanim redovnicima, izostavio u jednom ovakvom izvješću! Dakle: niti u jednom do sada dostupnom dokumentu, a koji tematizira borbena djelovanja na Širokom Brijegu u veljači 1945., ne stoji da su franjevci pružali otpor ili sudjelovali u oružanim sukobima. Ali zato postoje dokumenti koji otkrivaju da je s partizanske strane još prije početka napada njihovih snaga na Široki Brijeg najavljeno, i to s najodgovornijih mjesta u lancu zapovijedanja, da će uslijediti »drastične akcije« i »kazne« nad franjevcima.29

A izjave svjedoka?

Za završni argument Josipović se poziva na izjave svjedoka (i to samo partizanskih!) i tek time ulijeće na sklizak teren, jer su sami partizani, sudionici borbi na Širokom Brijegu, o tomu davali vrlo proturječne informacije. Neki su bivši partizani doista pričali i uvjeravali javnost da su vlastitim očima gledali naoružane franjevce u habitima, no pitanje je koga su oni stvarno vidjeli u toj ulozi, ako u međuvremenu imamo i takva svjedočanstva, i to opet od bivših partizana, koja govore o manipulaciji s njihove strane na način da je neke od njih »zapala« uloga obući franjevački habit i s puškomitraljezom u rukama »glumiti« naoružana franjevca.30

A što ćemo s onim partizanima čija se svjedočanstva ne podudaraju s izjavama »Josipovićevih svjedoka«!? Što ćemo, primjerice, s izjavom Rafaela Radovića, bivšega pripadnika 11. dalmatinske brigade, koji je opisao u svome poslijeratnom svjedočenju trenutak kada jedan oficir Ozne nakon okončanja borbi ubija jednog franjevca (s kojim je prethodno razgovarao) pred zgradom gimnazije?31 Ili, što ćemo s izjavom Ćire Botića, bivšega pripadnika 12. dalmatinske brigade, koji je tvrdio kako je partizanima na Širokom Brijegu »rečeno doslovno ovako: “Imate odriješene ruke, radite što hoćete. Ubijajte, palite, pljačkajte…”«.32 Ili što ćemo s izjavom Pavla Prcele, isto tako bivšega pripadnika 11. dalmatinske brigade, koji je također tvrdio da su partizani poslije zauzimanja Širokoga Brijega dobili nalog od zapovjedništva divizije da imaju »slobodne ruke za tri dana«, »ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu, uključivši starce, žene i djecu«?32 Što ćemo s izjavom bivšega partizana koji je opisao kako su pri upadu u samostan zatekli skupinu »na smrt preplašenih« franjevaca i đaka u samostanskom podrumu.33 Što ćemo, pak, s izjavom bivšega partizanskog oficira J.V., koji je opisujući (šibenskom biskupu J. Arneriću) počinjene strahote njegove vojske na Širokom Brijegu, rekao i to da su partizani nad tamošnjim franjevcima izvršili zločin.34 A što ćemo na kraju krajeva s izjavama na desetke civila i đaka (franjevačke gimnazije), koji su podrobno opisivali kako su se od početka do okončanja borbi skupa s franjevcima nalazili u skloništima u i oko samostana (podrum, hidrocentrala i mlinica, protuzrakoplovno sklonište u samostanskom vrtu), kako su potom svi zajedno (i civili, i franjevci, i đaci) uz prijetnje i psovke bili strpa(va)ni u samostansku zbornicu, odakle su partizani po svršetku borbi odvodili jednog po jednog franjevca? A što s tvrdnjama svjedoka koji su nakon širokobriješke bitke pronašli nagorjela tijela dvanaestorice franjevaca u skloništu i kod većine njih ustanovili da su likvidirani metkom u zatiljak?34 A što, pak, sa skupinom devetorice odvedenih (8. veljače) i kasnije pogubljenih širokobrijeških franjevaca, čije kosti i danas teškom mukom pronalazimo po hercegovačkim i dalmatinskim škrapama? A što s ubijenim starim i nemoćnim franjevcima, koje i najluđa mašta ne može zamisliti u borbenim djelovanjima?

Sva ova nanizana (retorička) pitanja sugeriraju da bi se ona postavljena dvojba s početka ovoga teksta nužno trebala preformulirati tako da bi, usklađena s Josipovićevom profesijom, glasila: je li ratni zločin nad širokobriješkim franjevcima otišao u zastaru ili je još uvijek utuživ?

dr. Ivica Šarac

1 O tomu više u: Mir i dobro. Glasilo provincije hercegovačkih franjevaca, 7/1971., str. 286. – 290 i 295. – 297.

2 http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bujanec-tvrdi-da-je-Seselja-zvao-u-emisiju-u-dogovoru-sa-stozerom-predsjednice-Rekli-su-da-pokusam, pristup ostvaren 14. listopada 2019.

3 https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/, pristup ostvaren 14. listopada 2019.

4 https://www.vecernji.hr/vijesti/josipovic-odgovorio-raspudicu-i-risticu-bijesni-copor-protiv-istine-1319060, pristup ostvaren 14. listopada 2019.

5 Nikola Anić (1923. – 2006.), rođen u Sućurju na Hvaru. U vrijeme borbi za Široki Brijeg, potporučnik Nikola Anić bio je, tako on navodi o sebi, u 12. dalmatinskoj brigadi na funkciji »Sekretara Brigadnog komiteta SKOJ-a«. Nikola Anić, Povijest dvanaeste dalmatinske – prve otočke – narodnooslobodilačke udarne brigade 26. divizije narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, Supetar na Braču, 1984., str. 185.

6 Damir Agičić, »Doktorati iz povijesti u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata (1946-2008). Prilog istraživanju historije historijske znanosti«, u: Spomenica Josipa Adamčeka, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za povijest – FF press, Zagreb, 2009., str. 530.

7 Nikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, 2004.

8 Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 189. – 204.

9 Fabijan Trgo (1924. – 2008.), rođen u Krilu Jesenice, pokraj Omiša. U vrijeme borbi za Široki Brijeg bio je politički komesar 12. dalmatinske brigade (od 11. listopada 1943. do 7. veljače 1945.) i to u činu majora. Navodno je odmah istoga dana po zauzimanju Širokog Brijega, major Trgo razriješen dužnosti političkog komesara i prebačen »na školovanje u Beograd«. Podatak prema Nikola Anić, Povijest dvanaeste dalmatinske – prve otočke – narodnooslobodilačke udarne brigade 26. divizije narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, Supetar na Braču, 1984., str. 166. i 339.

10 Milan Rako (1922.), rođen u Šumetu (Imotski). U vrijeme borbi za Široki Brijeg bio politički komesar 4. bataljuna iz sastava 11. dalmatinske brigade.

11 Mostarska operacija. Učesnici govore, Beograd, 1986., str. 225. i 254.

12 Milan Rako, »Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji«, u: Mostarska operacija, str. 254.

13 Fabijan Trgo, »Uloga Dvadeset šeste dalmatinske divizije u mostarskoj operaciji«, u: Mostarska operacija, str. 225. Tu tvrdnju preuzima i kao nekakvu relevantnu znanstvenu činjenicu koristi N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, str. 222.

14 Brošura dr. fra Gojka Muse izazvala je pravosudnu dramu u tadašnjoj SFRJ. Najprije je Okružni sud u Splitu 12. kolovoza 1971. zabranio raspačavanje knjižice i naložio »organima unutrašnjih poslova« da se postojeći primjerci oduzmu i unište, a potom je Vrhovni sud Hrvatske na utok franjevačkoga samostana Široki Brijeg poništio 25. kolovoza 1971. presudu Okružnoga suda u Splitu, da bi na kraju Vrhovni sud Jugoslavije u Beogradu 15. listopada 1971. poništio odluku Vrhovnoga suda Hrvatske i zabranio raspačavanje brošure Široki Brijeg. O tomu vidi: »Široki Brijeg i oko njega. U povodu zabrane brošure “Široki Brijeg”, u: Mir i dobro. Glasilo provincije hercegovačkih franjevaca, 7/1971., str. 271. – 286 i 290. – 294.

15 Po zauzimanju Širokoga Brijega, a tijekom priprema napada na Mostar, štab 26. divizije izdao je 12. veljače 1945. »zapovijest«, u kojoj je, uz ostalo, navedeno da će partizanska »Centar veza biti u samostanu Široki Brijeg«. Vidi: »Štab XXVI Udarne div. NOVJ. 12-II-1945. Štabovima brigada i ostalih jedinica XXVI divizije – Zapovijest za čišćenje uporišta oko Mostara i oslobodjenja grada Mostara«, u: Arhiv hercegovačko-neretvanske županije/kantona, Mostar. Fond: Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu, bez. br. kut. (prijepis dokumenta).

16 Fra Tugomir Soldo, »Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata«, u: Hercegovina franciscana, br. 7, Mostar, 2011., str. 413.

17 Cjelovit tekst žalbe provincijala dr. fra L. Petrovića donosi fra A. Nikić, Stradanja Hrvata u Hercegovini, str. 318. – 321.

18 Milan Rako – Slavko Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987., str. 281.

19 Isto str. 282.

20 U tom su izvješću navedeni sljedeći punktovi: »zidani bunker na Ciganskom Brdu«, »zidani bunker između Ciganskog Brda i duhanske stanice«, »bunker na Purinu Brdu… u kući pokraj tog bunkera imaju telefonsku i radio stanicu /telefonom imaju vezu sa svim položajima u Š. Brijegu/«, »dva bunkera kamena od Klanca do Burića Brijega«, »oko 60 zidanih bunkera od Burića do Šuškova Brijega«, »na Purinu Brdu od Klanca do talijanskog bunkera prema mostu na Lištici. Imaju 10 zidanih bunkera«, »položaj na Lisi«, »položaj na Ćavarovom brdu s jednim bunkerom«, »položaj između Šuškova Brijega i samostana (istaknuo I. Š.) sa 1 teškim bacačem«, »haubice od 105 mm na Pecari«, »milicija drži položaj od talijanskog bunkera koji se nalazi sa zapadne strane mosta na Lištici do duhanske stanice. Imaju 7 zidanih bunkera«. Za izvor vidi: »Štab IX. Udarne divizije NOVJ, Obavještajni oficir, broj 26/45, dne 25. I. 1945, Vojno-obavještajni izvještaj, sektor Široki Brijeg-Mostar, Štabu VIII. Udarnog Korpusa NOVJ (za ob. otsjek)«, u: Vojni arhiv u Beogradu, fond NOVJ, k. 527, f. 4, dok. 1.

21 Za podatak vidi Hrvoje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945«, u: Polemos, 16, Zagreb, 2013., str. 16. – 17.

22 M. Rako – S. Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, str. 279. i 282.

23 Isto, str. 279.

24 Isto, str. 287.

25 »Operaciski dnevnik štaba VIII. ud. Korpusa«, u: Vojni arhiv u Beogradu, fond NOVJ, k. 526, f. 3, dok. 24. Usp. M. Rako – S. Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, str. 284.

26 O tomu: I. Šarac, Metastaze jedne revolucije, str. 229 i dalje.

27 M. Rako – S. Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, str. 287.

28 Isto.

29 U depeši štaba 8. korpusa od 4. veljače, dakle dva dana uoči napada na Široki Brijeg, dojavljuje se svim potčinjenim postrojbama da će se franjevci »kazniti« zbog toga što su navodno »ustaški funkcioneri« i »krivci i organizatori« vojne akcije »Bura«. Za tekst depeše vidi: Vojni arhiv u Beogradu, fond NOVJ, k. 528, f. 1, dok. 56. Najava »drastičnih akcija« prema franjevcima stiže prije početka napada na Široki Brijeg i sa samoga vojnoga i partijskog vrha: osobno Josip Broz Tito izjavljuje britanskom brigadnom generalu Fitzroyu Macleanu, koji tu izjavu iz Beograda šalje 8. veljače Foreign Officeu, kako mu je »Tito (mi je) nedavno (istaknuo I. Š.) rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca (istaknuo I. Š.). Tito – Churchill. Strogo tajno, Dr Dušan Biber (izabrao i uredio), Arhiv Jugoslavije, Beograd – Zagreb – Ljubljana, 1981., str. 445.

30 Bivši partizan M. B. iz Siverića kod Drniša imao je potrebu puno godina kasnije kao kapetan jedne pješadijske jedinice JNA jednom bogoslovu na služenju vojnog roka u Mariboru »suznih očiju« ispričati da je upravo on kao partizanski sudionik bitke na Širokom Brijegu dobio naredbu svoga komandira da obuče franjevački habit i da se s puškomitraljezom popne na zvonik širokobriješke crkve i puca dugim rafalima u trenutku dok su partizani odvodili skupinu širokobrijeških franjevaca prema skloništu da ih pobiju. Kad je sišao sa zvonika upitao je komandira zbog čega je baš on morao pucati »kao fratar«, na što je navodno dobio ovakvo obrazloženje: »Odgovorio mi je da treba da se vidi i da se zna da su fratri bili dobro naoružani, da su pružali otpor i da su tako u borbi poginuli. Uostalom ti si mlad i ti ćeš to lako zaboraviti.« Navod prema svjedočanstvu pod nazivom »Ispovid«, objavljen u: Stopama pobijenih, XI., 1(20), Široki Brijeg, 2018., str. 14.

31 Dokument (8.42., zapisnik br. 123) nalazi se u ostavštini dr. Krunoslava Draganovića. I. Šarac, Metastaze jedne revolucije, str. 261. – 262.

32 Za prijepis izjave vidi: Stopama pobijenih, VIII., 2(15), Široki Brijeg, 2015., str. 26.

33 U njegovoj izjavi stoji: »Nakon što je desetnik I. Z. nogom razbio podrumska vrata u podrumu je zatekao jednu na smrt prestrašenu skupinu fratara, kako, okruženi učenicima gimnazije, sjede za stolom.« Za iskaz I. Z. iz Jasenica kod Omiša, vidi: Damir Šimić, »Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (IV.)«, u: Stopama pobijenih, V., 2(9), Široki Brijeg, 2012., str. 35.

34 Za izjave svjedoka i upute na izvore i literaturu o tomu vidi: I. Šarac, Metastaze jedne revolucije, str. 260. – 267.

Komentari na članak