23. listopada, 2020.

ISKAPANJE FRANJEVAČKOGA GROBA NA GROBLJU RIČINA U POSUŠJU

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Posušje, 28. svibnja 2012. (fra Robert Jolić) – Nije nepoznato da su na groblju Ričina pokopani neki franjevci koji su u davna vremena služili na posuškoj župi te tu preminuli. Pisao sam o tome još 2005. kad sam istraživao franjevačke grobove u Hercegovini, kao i u susjednim područjima (Bosna, Dalmacija) u Hercegovini franciscani (br. 1), a kasnije još preciznije u Leksikonu hercegovačkih franjevaca (Mostar, 2011.). Pretpostavljao sam da su na Ričini pokopana (barem) trojica franjevaca, dok su oni koji su kasnije preminuli u posuškoj župi pokopavani na groblju Martića križ – o čemu je postojalo svjedočanstvo na starome križu na tome groblju, na kojem su bila uklesana njihova imena. Njihove su kosti prenesene u novu prekrasnu grobnicu na Martića križu koja je »otvorena« 2010.

Nije nepoznato ni gdje se nalazi grob u kojem su pokopani franjevci – jedan ili više njih – na Ričini: o tome postoji do danas živa predaja u narodu (čak se neke žene do danas dolaze moliti na taj grob, »oblizivati«), a i sami položaj groba je nedvosmisleno ukazivao da u njemu počivaju svećenici. On je, naime, okrenut suprotno svim ostalim grobovima u groblju, kao što je do danas uobičajeno sa svećeničkim grobovima. Simbolika je ta da je svećenik i u vječnosti (u groblju) okrenut »prema narodu«, kao da »propovijeda« i u vječnom životu. Riječ je bila o bijedno uređenom grobu, oko kojega su u novije vrijeme postavljeni obični betonski blokovi. Na starinu je upućivao samo kameni križ, na kojem međutim nije bilo nikakva natpisa, osim sitno uklesane godine, teško čitljive – mogla bi biti 1832. (zapravo bi morala biti 1835.).
Otkopavanje groba

Upravo su ta neuređenost i bijedan izgled groba potaknuli aktualnog posuškog župnika fra Milana Lončara da pokrene akciju za uređenje grobnice. Valjalo je, dakako, najprije grob otkopati i uvjeriti se da u njemu doista počivaju svećenici. Stoga je fra Milan pozvao arheologa prof. Tihomira Glavaša, koji je nadgledao radove iskapanja, a uza nj i fra Miljenka Stojića i fra Roberta Jolića, koji se bave poviješću i istražuju živote pokojnih fratara, kao i gosp. Boru Šušnjara u ime odbora ukopnika groblja Ričina. Radovi su izvršeni u petak 25. svibnja 2012. u dopodnevnim satima. Radnici su uz pomoć maloga bagera postupno otkapali grobnicu. Nakon što su uklonjeni blokovi i križ te površinski sloj zemlje, naišlo se na veliku kamenu ploču (190 x 130 x 20 cm) koja je pokrivala čitavu grobnicu. Ona je izvađena neoštećena – makar ju je vrijeme već dobrano »izranilo« te su joj neki rubovi odlomljeni, a i čitava je površina u međuvremenu postala neravna i veoma oštećena. Ipak će se ploča, ako to ikako bude moguće, uporabiti i pri konačnom uređenju grobnice. Ispod te velike ploče slijedio je novi sloj zemlje, kojih 50 cm, pa se onda došlo do samoga groba, prilično dobro uređenog, u onom obliku kako je to bilo uobičajeno u starija vremena. Sa strana su kameni blokovi u obliku ploča, od miljevine, veoma lijepo isklesani i dobro očuvani, a pokrivaju ih također prilično velike ploče, također od miljevine, koje štite usipanje zemlje u sami grob. Iako su dimenzije groba prilično male (duljina 192 cm, širina: kod glave 50 cm, na sredini 48 cm, a kod nogu 38 cm, dubina oko 50 cm), jer je riječ zapravo o samo jednome ukopnom mjestu, unutra su ipak bili zemni ostatci triju tijela. Kako je to moguće?

Tajnu nije bilo teško riješiti. Naime, prilikom ukapanja posljednjeg od trojice tu pokopanih fratara, a riječ je o fra Marku Škoriću († 1835.), izvađene su kosti dvojice koji su tu prethodno bili pokopani: fra Mate Bogdanovića († 1771.) i fra Ante Vrcića († 1792.) te su potom položene po njegovu tijelu. To se može lako zaključiti po tome što su kosti donjega tijela do danas ostale u potpunome redu, dok su gornja dva tijela naknadno složena, kao na hrpi (osim lubanja, koje su posložene uz fra Markovu). Zaključili smo prema prilično dobro očuvanim lubanjama da je donje tijelo fra Marka Škorića, koji je posljednji preminuo i pokopan, da je druga lubanja, s dobro očuvanim zubima, pripadala fra Mati Bogdanoviću, koji je umro mlad, dok je treća lubanja fra Antina.

Tako je konačno riješena zagonetka je li točno da su u navedenome grobu pokopani franjevci, kao i njihov broj. Njihova su tijela ukopana suprotno ostalim pokojnicima u groblju, što je znak da tu počivaju svećenici; ima ih trojica, točno koliko ih je pokopano na Ričini prema franjevačkom Nekrologiju, a prema stanju njihovih kostiju i pogotovo lubanja s velikom se vjerojatnošću može zaključiti i tko je tko od pokojnika. Štoviše, na samome dnu, na pijesku se vide crni tragovi preko čitave širine groba, što su zapravo najsitniji ostatci habita u kojima su bili pokopani.

Nakon što je sve izvađeno, pregledano i fotografirano, kosti su uredno vraćene natrag, pokrivene novim i čvrstim betonskim pločama, a po njima su stavljene stare kamene poklopnice, pa po njima opet pijesak, zemlja i kamenje koje je izvađeno prilikom iskapanja. Sada slijedi uređenje same grobnice, što je na sebe preuzeo župnik fra Milan. Ideja je da se ne gradi grobnica u potpuno suvremenom stilu, nego da se ipak koliko je moguće oponaša stariji način gradnje. Svakako, na grobnicu će biti postavljen natpis s temeljnim podatcima o trojici navedenih franjevaca koji počivaju u grobu.
Tko su bili franjevci pokopani na Ričini?

Fra Mato Bogdanović rođen je u Kreševu 1742. Bio je rođeni brat biskupa fra Marijana Bogdanovića, apostolskog vikara u Bosni (1768. – 1772.). Franjevački habit obukao je u kreševskom samostanu oko 1760. Potom je studirao u Napulju (teologiju i kirurgiju), gdje je na se navukao tuberkulozu i groznicu. Po povratku u Bosnu djelovao je kao kapelan u Kreševu, Posušju te opet u Kreševu. U svibnju 1770. nalazi se na liječenju prsa u Sarajevu. To mu je malo pomoglo. Već sredinom lipnja fra Mato je ponovno u Posušju da bi zaliječio bolest. Tu je sljedeće godine, 9. svibnja 1771., preminuo kao aktualni župni vikar, u 29. god. života. Pokopan je na groblju Ričina.

Fra Anto Vrcić rodio se oko 1736. u selu Ljetoviku, s desne strane rijeke Lepenice, danas u župi Banbrdo, nekoć u samostanskoj župi Kreševo. Temeljnu je naobrazbu dobio u kreševskom samostanu. Franjevački habit obukao je u Kreševu 17. rujna 1753. U matičnom samostanu kasnije je obavljao službe nedjeljnog propovjednika, samostanskog vikara i konačno gvardijana (1780. – 1783.). Bio je definitor Provincije (1783. – 1786.). Oko 1768. bio je župnik u Veljacima. God. 1769. imenovan je mostarskim župnikom. U dvama je navratima bio župnik u Posušju: 1783./84. i 1787. – 1792. Preminuo je u Posušju kao aktualni župnik 23. kolovoza 1792. u 56. god. života i 38. god. redovništva. Pokopan je na Ričini.

Fra Marko Škorić Tvrtković bio je također rodom iz Kreševa. Rođen je 16. studenoga 1793. Temeljnu naobrazbu stekao je u kreševskom samostanu. U novicijat je stupio 20. svibnja 1812. Bio je župni vikar ili župnik u Mostarskom Gracu (oko 1829./30.) i Blatu ili Čerigaju (oko 1833./34.). U Posušju je najkasnije od proljeća 1834. Preminuo je kao aktualni posuški župni vikar 20. travnja 1835. u 42. god. života i 23. god. redovništva. Pokopan je na Ričini, i to kao posljednji od franjevaca. Fra Luka Šerkić, koji je preminuo samo pet godina kasnije († 1840.) već je pokopan na Martića križu, kao i svi franjevci preminuli u Posušju nakon njega.

Ovdje valja spomenuti da su posuški župnici sve do 1822. stanovali u Osoju, kada su preselili u Jukića Mahalu (današnje Posušje). Međutim, i nakon toga su se nastavili pokapati na Ričini, gdje se Osojani pokopavaju do danas, da bi se 1840. prvi pokopao u Martića križu. Tu su pokopani sljedeći: fra Luka Šerkić († 1840.), († 1851.), fra Gabrijel Rozić († 1897.) te puno kasnije fra Leonard Oreč († 2002.), fra Marko Dragićević († 2003.) i fra Marko Jukić († 2010.). Novak fra Rafo Jukić preminuo je 1919. te pokopan u obiteljskoj grobnici, vjerojatno na Martića križu. Upravo zbog toga što nije pokopan u fratarskome grobu, danas ga nije moguće pronaći.

Nakon što se potpuno uredi nova grobnica na Ričini, u posuškoj župi završit će postupak potpunog uređenja franjevačkih počivališta. Za to treba zahvaliti župniku fra Milanu i svima koji su mu u tome pomagali. Nadam se da će se i drugi gvardijani i župnici u Hercegovini povesti za njegovim primjerom. Dakako, ako grobovi i tamo već nisu uređeni.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x