23. listopada, 2020.

A NERETVA I DALJE TEČE

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Ima događaja čije značenje i domet ne shvatimo odmah, nego tek naknadno, nakon određenog vremenskog odmaka, kad njihove trajne i neizbježive posljedice dodirnu nutrinu našega bića. Kristova strahovita patnja i smrt na križu nedvojbeno je događaj koji je trajno i nenadmašno obilježio povijest čovječanstva. Ovdje se prvi put pokazala dubina i doseg istinske ljubavi, ljubavi koja nikad ne će biti nadmašena. Ali ta bi ljubav bila neshvaćena kad ju čovjek ne bi pustio u svoj život. Ostala bi negdje vani, izvan mene, nas. I kao takva ona bi postala nešto što se tiče drugoga, a istodobno može biti ismijana, prezrena i proglašena čistom ludošću.

Vjerujem da su te hladne veljače pustili, u potpunosti do kraja, u svoja srca upravo ovu i ovakvu ljubav, Kristova braća hercegovački fratri, njih 66, sudarivši se s moći zla i upravo na taj način Kristovom ljubavi pobijedili zlo koje se urušilo od nemoći.

Vrijeme ide, teku godine, mnoga ljeta prohujaše. Godina 1945. neke su vojske dolazile, neke odlazile. Trebali su to biti samo njihovi poslovi, ali nisu.

Civili i crkvene osobe u sve su silom uvučeni. Glave su padale kao kapi rose koje stresa vjetar s grana. Razlijegala se pjesma o antifašizmu, partizanima, koji se bore protiv Boga, o Partiji.

Postajalo je hladnije nego što je to i Neretva mogla zamisliti bježeći užasnuta prema moru. Mučeništvo stade postajati raspoznajni znak svake kuće u Hercegovini. Nestajali su očevi, majke, djeca, djedovi i bake, nitko nije pošteđen.

Zmaj zvani komunizam ponovo je ustao na Krista, njegove svećenike franjevce, baš kao što je Juda uradio poljubivši Isusa, a Pilat pokazao prstom: »Evo, čovjeka!« Ta su Kristova braća vlastitom krvlju posvjedočila svoju ljubav prema Bogu, franjevačkom redu i svom narodu. Mučeništvo, koga se čovjek suvremenog doba užasava i spomenuti, crvena je nit koja se provlači kroz franjevačku povijest našeg naroda. Ono je postalo zaštitni znak naše prošlosti.

Kao što je Krist pobijedio smrt na križu, tako su pobijeni fratri u svome mučeništvu porazili smrt, mrak je u njihovu plamenu raspršen, mržnja u njihovoj ljubavi ugašena, nasilje razoružano, u pepelu njihovih kostiju spaljena je jedna bezbožna ideologija. Nikad, pa ni u najtežim vremenima, u našem narodu nije nedostajalo Kristovih svjedoka koji su za istinu i vjeru bili spremni položiti i vlastiti život.

Živimo u vremenu drukčijeg nasilja nad nama i onima koji slijede Krista. Hoće li nam pobijeni franjevci biti uzor Kristove ljubavi i žrtve za palog čovjeka ili samo puko »naklapanje« svake godine u veljači? Iz moga sela Međugorja trojica su fratara, pa ponekad pomislim možda je njihovom zaslugom nebo progovorilo suvremenom čovjeku, baš tu u Međugorju! Ne znam! Ali znam ono što piše u predaji starih da je krv pravednika sjeme novih kršćana. Dao Bog da tako bude i u ovo naše vrijeme puno proturječja i lažnih ideala, umišljenih veličina…

I nakon 70 godina događaji u Širokom Brijegu, Mostaru…, gdje pogubiše fratre, razbistriše tamu i istina iziđe na vidjelo. A Neretva? Ona i dalje šumi i odlazi dolje prema jugu. Priča o toplini koja će zagrijati naše hladne dane, ponavljajući Kristove riječi: »Zaista, zaista, kažem Vam, nema veće ljubavi negoli položiti život svoj za prijatelje svoje!«

Jesmo li spremni, kroz maglu i zaglušujuću buku ovoga svijeta, otvoriti oči i uši srdaca te neustrašivo prenositi istinu naraštajima koji dolaze? Neka svatko od nas odgovori Bogu i sebi.

Dora Pinjuh, II. r.
SŠ „Fra Slavko Barbarić“, Čitluk

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x